Tako se je u litaniji molilo: Oslobodi nas gospodine! Ali nigdor si nije znao predstaviti kakove posljedice će imati početak boja. Na sva životna polja su se proširile državne regule! Nemilosrdno konze­kventno, ku konzekventnost su morali u prvom redu platiti izvršitelji državnih organov u selu, načelniki (rihtari/birovi) i noteri, ke su kaš­nje morali žandari braniti — a nisu je mogli — najprije od stanovnikov, majkov, a pri kr­aju od napadanj iz boja d­o­momdošlih vojakov ili od tzv. „zelenoga kadera“, ke nikakova sila nije mogla za­kvačiti. I naša sela nisu bila nikakova iznimka u tom po­slu. Naše novine su pune vi­sti krivičnih postupkov, ta­ko u Cindrofu, Čajti, Dolnjoj Pulji, Gornjem Čataru, Filežu, Kemlji, Klimpuhu, No­vom Selu, Velikom Borištofu, Vulkaprodrštofu i mnogi drugi seli za ke ništ ne zna­mo. Najčemernija je bila situacija u Filežu i Vorištanu, kade su organizirane seoske bande terorizirale civilno stanovničtvo i držali je u strahu i bojazni.

 

Kako je moglo dojti do to­ga? Čim se vidilo, da vojaki ni­su slavodobitno doma do Bo­žića je počeo propadati i mo­ral, javni život nisu mogli kon­trolirati žandari i civilni organi u dovoljnoj mjeri. Odrašćeno muško stanovničtvo je bi­lo rašicano po različni fronti, žene, starci i dica su obdržavali javni život i obdjelivali zemljišće, lapte po seli. Njim su vlasti dodilili još bojne zarobljenike, Talijane, Ruse, Rumune i druge, ki su po sebi razumljivo gledali samo da uskoču, jer su njevo ropstvo gledali za nepravično.

 

Veljek na početku je država preuzela javnu vlast iz ruk op­ćinskih prepostavnikov i stavi­la upravu u ruke vladinoga ko­misara. Započinje sve polako, od prvoga bojnoga o­duševlje­nja se nije jako shvaćalo ča se dogadja sa svakidašnjem ži­votom. Sve je bilo koncentrirano na bojne dogadjaje! Najp­ri­je su se regulirale željeznice (za­uzete od vojske), regulira­la po­šta (vojna pošta), ograničilo pi­nezno trgovanje, pokupova­la hrana za vojsku, ča je peljalo do pomanjkanja i glada, špek­u­lacije i šmugljanja, poviše­nje cijen, ke je država morala stro­go regulirati. Država si ni­je zn­ala u stiski pomoći i tako uz nazočnosti seoskih organov, u prvom redu notera, rekvirira­la sve: žito, mliko, sijeno, konje, krave, svinje, sve ča je mogla upotribiti za obdržanje boja u ufanju slavnoga dobitka. A uz to silila svoje podanike na vezanje bojnoga zajma/obveznic. Na kraju su upeljali i štatarijum. Odredili su pobiranje me­tala po seli i vojnom silom po­kupili zvone iz crikav i šurle iz orguljov. A nestašica je pro­uzrokovala kradnju, raubanje, pri čemu se nisu poštedile ni crikve, odakle su i sviće pokr­a­li, a iz hiž su spraznjeni hombari i postelje, blazinke, livci…

 

Po varoši, ali istotako i po seli su se morale postaviti kuhinje za gladne siromahe, i po neki naši seli. Stanovničtvo je jednostavno općenito omlaha­vilo, pojavili su se betegi, kras­te, s(v)rab, gnjojne pige, kolera u okolici Šoprona, tifus u Vo­ri­štanu, a pri kraju i španjolska hunjavka, a do sada nečujeno samoubojstvo bilo na redu.

 

Tako se je doslovno obistinilo: od kuge, glada i boja, o­sl­obodi nas Gospodine!
(NB)

 

Kategorije

Slike