Tako se je u litaniji molilo: Oslobodi nas gospodine! Ali nigdor si nije znao predstaviti kakove posljedice će imati početak boja. Na sva životna polja su se proširile državne regule! Nemilosrdno konzekventno, ku konzekventnost su morali u prvom redu platiti izvršitelji državnih organov u selu, načelniki (rihtari/birovi) i noteri, ke su kašnje morali žandari braniti — a nisu je mogli — najprije od stanovnikov, majkov, a pri kraju od napadanj iz boja domomdošlih vojakov ili od tzv. „zelenoga kadera“, ke nikakova sila nije mogla zakvačiti. I naša sela nisu bila nikakova iznimka u tom poslu. Naše novine su pune visti krivičnih postupkov, tako u Cindrofu, Čajti, Dolnjoj Pulji, Gornjem Čataru, Filežu, Kemlji, Klimpuhu, Novom Selu, Velikom Borištofu, Vulkaprodrštofu i mnogi drugi seli za ke ništ ne znamo. Najčemernija je bila situacija u Filežu i Vorištanu, kade su organizirane seoske bande terorizirale civilno stanovničtvo i držali je u strahu i bojazni.
Kako je moglo dojti do toga? Čim se vidilo, da vojaki nisu slavodobitno doma do Božića je počeo propadati i moral, javni život nisu mogli kontrolirati žandari i civilni organi u dovoljnoj mjeri. Odrašćeno muško stanovničtvo je bilo rašicano po različni fronti, žene, starci i dica su obdržavali javni život i obdjelivali zemljišće, lapte po seli. Njim su vlasti dodilili još bojne zarobljenike, Talijane, Ruse, Rumune i druge, ki su po sebi razumljivo gledali samo da uskoču, jer su njevo ropstvo gledali za nepravično.
Veljek na početku je država preuzela javnu vlast iz ruk općinskih prepostavnikov i stavila upravu u ruke vladinoga komisara. Započinje sve polako, od prvoga bojnoga oduševljenja se nije jako shvaćalo ča se dogadja sa svakidašnjem životom. Sve je bilo koncentrirano na bojne dogadjaje! Najprije su se regulirale željeznice (zauzete od vojske), regulirala pošta (vojna pošta), ograničilo pinezno trgovanje, pokupovala hrana za vojsku, ča je peljalo do pomanjkanja i glada, špekulacije i šmugljanja, povišenje cijen, ke je država morala strogo regulirati. Država si nije znala u stiski pomoći i tako uz nazočnosti seoskih organov, u prvom redu notera, rekvirirala sve: žito, mliko, sijeno, konje, krave, svinje, sve ča je mogla upotribiti za obdržanje boja u ufanju slavnoga dobitka. A uz to silila svoje podanike na vezanje bojnoga zajma/obveznic. Na kraju su upeljali i štatarijum. Odredili su pobiranje metala po seli i vojnom silom pokupili zvone iz crikav i šurle iz orguljov. A nestašica je prouzrokovala kradnju, raubanje, pri čemu se nisu poštedile ni crikve, odakle su i sviće pokrali, a iz hiž su spraznjeni hombari i postelje, blazinke, livci…
Po varoši, ali istotako i po seli su se morale postaviti kuhinje za gladne siromahe, i po neki naši seli. Stanovničtvo je jednostavno općenito omlahavilo, pojavili su se betegi, kraste, s(v)rab, gnjojne pige, kolera u okolici Šoprona, tifus u Vorištanu, a pri kraju i španjolska hunjavka, a do sada nečujeno samoubojstvo bilo na redu.
Tako se je doslovno obistinilo: od kuge, glada i boja, oslobodi nas Gospodine!
(NB)