Ne ..., na kraju, akoprem je ova serija o Prvom svitskom boju na kraju, zato ne kad se i od sada nastavlja razmi­šljanje, spominjanje o doga­djaji pred 100 ljet. Kolikokrat, … kolikokrat se je u našoj petstoljetnoj povijesti u novoj domovini decimiralo naše stanovničtvo? Dugo su ga Turki klali, veli naš veliki pjesnik, stopedeset ljet du­go. Kad se je Jan Sobiesky bo­rio pod Bečom 1683. lje­ta povida kronika da su 12 tisuć ro­bov otprimili va veru­ga i remenju na turske saj­me. Ste se pitali ka sela su u onom vrimenu ležala istočno od Be­ča? Kronike povidaju o poho­du španjolske voj­ske uz Du­naj, kurucov, Napoleona, ustankov i revoluci­jov i Prvom i Drugom svit­skom velikom boju. Svi boji su brali svoju porciju u krvi, ljudski životi, siromaštvu, plinjenju, svak­o­vrsnom silovanju, rušenju i ognju. To smo kanili potaknuti, nanukati vas na razmi­šljanje, spominjanje, postav­ljena pitanja: Ča je smisao našega života? Su naši juna­ki stvoreni za boj? Kakovu nakanu ima sudbina s nami? Da li moremo iskusiti, zvidi­ti, planirati našu budućnost? 

Prvi svitski boj je preobrazio svit ali u prvom redu političku i društvenu kartu Europe. Ako pomislimo samo, da se je zrušilo Austrougarsko carstvo i kraljevina, da je nestalo cesarstvo Nim­ške, veliko Rusko i osmansko sul­tanstvo. Pogledamo kakove nove države, državice su nastale iz nekih onda nam nastojanja EU zajedničtva da­nas moraju nastati jako gingavim i jako sumljivim. Jer na ideji veličine skupnosti: rimsko-katoličansko cesar­stvo, Dunajska federacija, mala i velika antanta, više­gradska zajednica, sridnjo­europske regije, Alpe-Adrija regija itd., itd.

Još za vrime boja su u neki naši seli počeli razmišljati k­­a­ko bi dostojno mogli po­sta­viti spominak na spale i nestale vojake iz boja. Spome­niki su se postavili u svakom selu po boju u obliku skulpture, kipa, relijefa, sp­o­men­plo­če, kapelice, križa s ime­ni, ka do danas nisu potpuna.

Znamo iz crtice našega kn­ji­ževnika Ignaca Horvata kakovim tužnim srcem, med pla­čom, su ljudi bili na otkrivanji takovih spomenikov: A vojak iz kamena je nek gledal preda se. Tužno, turobno kako ga je kipar izrizal. I kako je gledal i vidil pred sobom čredu premu­čenih zemaljskih ljudi, kot je gledal njihove razorane obraze, njihove klonjene glave, viseća ra­mena, njihove oči s kimi su gledali stakleno u maglenu budućnost i kot je spoznao njihove prevelike skrbi i boli, onda se je činilo, kotno kad bi se bilo njegovo otvrdnuto lice ganulo i zaškurilo od pomilovanja, nje­go­ve kamene prsi su se na hi­pac zdi­gnule i na oči mu je d­o­zvira­la jedna svitla suza, jedna vru­ća suza za — ŽIVE.

Brojni su spominki na boj ili bolje rečeno pisanja iz kasa­rov, bolnic, zarobljeničtva ili samoga bojišća. Osebito je bogat fotomaterijal iz ono­ga vrimena kada fotografiranje nije bilo tako prošireno kao danas. Zato je slikovni materijal i malo postavljen, insceniran. Ali to moremo re­ći i za pisani materijal, jer je svako pismo, svaka karta m­­o­rala kroz vojnu cenzuru, a nije se dopušćalo da se ne­š­to uvadi iz tzv. vojne tajnovitosti.

U svakoj pravoj demokrat­skoj državi su političke stra­n­ke zastupane u izbori i u parlamenti kao najvidljivi kazač demokratske zrelosti. Partije su osigurane u osnovnom državnom zakonu i garanti narodne suvere­nosti. One su se u Austro-Ugarskoj Monarhiji razvile i učvrstile mučno, teškom političkom borbom krajem 19. i početkom 20. st., ada kratko pred Prvim svitskim bojem i to u Cisletaniji (austrijski dio) nešto malo drugačije od Translajtanije (ugarski dio), i su bile usko povezane s izbornim pravom. Naše ljude je tangiralo to po kraju prvoga boja i jedno i drugo. 

Rijetkokrat mislimo na pr­o­š­lost naše uže domovine Gradišća, nekadašnje zapadne Panonije. Nekada je ona bi­la pojas izmed austrijske granice i rijeke Rabe, politički dio Svetoštefanske zemlje od 1000. do 1921. ljeta. Pred tim u ranom sridnjem vijeku dio Avarske države. Ni da­nas se ne more točno reći ki su bili ti Avari ali se zna da su u njevoj državi u našoj krajini bili Slavi doma. Iz toga vrimena imamo nazive: Uz­lop, Cikleš, Filež, Borištof, Trajštof, Narda, Ča­jta, Vi­n­cjet, Illmitz, Goberling, Grodnau, itd. itd. … nazive rijek: Raba, Rabca, Pin­ka, Lafnic, Ikva, Kerka, ili Pli­ša na Runačkom brigu itd. 

Do danas nije povijest u sta­nju razborito i jasno procijeniti dogadjaje u seli dana­š­njega Gradišća vezana uz priključenje zapadnougarskoga teritorija k Austriji. I danas zakipu ugarske ćuti na „izdajničtvu“ bojnoga to­varuša Austrije, a esterajski Gradišćani bi naj­radje zatajali i zamučali da su tisuć ljet živili u svetoštefanskoj političkoj i gospodarstvenoj zajednici. Naši Hrvati su sa­mo kroz NAŠE NOVINE dobivali informacije o dogadjaji u boju i politiki i iz malobroj­nih ugarskih i nimških me­di­jov, ako su je imali naru­če­no i čitali. Drugačije se je širila samo usmena propaganda.

Kada je Hrvatski Narodni Tanač za vrime bolševisti­čke Ugarske prestao 1919. ljeta svojim djelovanjem su Hrvati ostali prez organiziranoga peljačtva. NN su zdvojno zakriknule Ča će bit s-nami hervati? Odgovor na to pitanje je došao od Martina Meršića st., ki je već na Lovrenči 1919. ljeta u Filežu prihvatio nujno sprogovorenu ideju mjenovskoga školskoga direktora Iva­na Dobrovića i ljeto dan kašnje koracao prema ostvarenju.
Prvi korak je bio izdjelanje štatutov u ki se je ugledao na već postojeća društva u Ugarskoj, tako na nimško „Dunántúli német közmű­velődési Egyesület“ (Transdanubijsko nimško općenaobrazbeno društvo). U drugom je koraku iskao legitimaciju, ku si je dao od spravišća hrvatskih školovani u Šopronu 20. septembra 1920. i po tom malom djelatnom grupom predjelao pravila is­to u jednom sastanku 7. februara 1921.

U regionalnoj povijesti se gradišćanski Hrvati pretežno prikazuju kao nepoljuljani pristaše ugarskih interesov i prišiju im se nadimki: staromodni, zastarani, konzervativni, … Zvana toga se i postulira da nisu imali zanima­nja za svoju narodnost, ka bi skupavisila s jezikom i kulturom. Medjutim danas vidi­mo, da bi se ta gledanja morala svakako na novič ispita­ti i točnije formulirati i tako se približiti povijesnoj istini bez škiljenja na vladajuću au­strijsku ili ugarsku stranu, jedino s gledišća narodnih interesov u igri ugarskoga, nimškoga ali i hrvatskoga (jugoslavskoga) nacionalizma. Ovde se ne more dati podrobnija analiza tih pitanj ali potaknuti na razmišlja­nje. Jedno takovo pitanje je i pitanje, ke hrvatske grupacije su bile za Austriju i u prvom redu zač?

Po propaloj Ugarskoj Sovje­t­skoj Republiki u augustu 1919. se je najednoč prominila nutarnja situacija i po­čelo navlicanje za teritorij, ki se je od St. Germaina dopitao Austriji. Ugarska je če­kala još na svoj ugovor, ko­ga je dostala u Trianonu. Ali tim još daleko nije bila ustanovljena granična linija i d­u­ralo je sve do kraja 1923. dokle se je konačno odredila crta granice. U tom pitanju su i Hrvati dostali odredjeno mjesto na političkom polju, jer su se morali odlučiti za Austriju ili Ugarsku. Po nje­vom rastrovašenom stanov­a­nju to nije bilo toliko jedno­značno i moglo odrediti na­rodnu sudbinu u budućnost. Po dosadašnjem povijesnom svidočanstvu je grupacija Za Ugarsku bila jača i po svemu aktivnija u agitaciji i imala izgradjene ugarske me­dijalne strukture za sobom.