Mate Meršić Miloradić i Hrvatske Novine

„Gradišćanski Hrvati su još bili pod Madjarskom, skoro 70% naših ljudi se je bavilo poljodjelstvom, hrvatskih djelačev je ončas bilo relativno malo, a školovanih ljudi, zvana farnikov i učiteljev, skoro uopće nije bilo u naši seli. Zvana teologov se je čuda visokoškolovanih ljudi jur tokom školovanja madjariziralo i zato kašnje nisu djelovali kot inovativna sila za gradišćanskohrvatski narod. Kako je to bilo kod Miloradića i kakov odnos je on imao hrvatskim novinam? Prvi dio Miloradićeve biografije djeluje čudno, človik bi rekao da je i Mate Meršić Miloradić svojim školovanjem preuzeo madjarski identitet: rodjen 1850. ljeta u Maćaševom stanu u Frakanavi, školovan u Kisegu i Pannonhalmi blizu Jure, po završetku teološkoga študiuma kapelan u Filežu i Velikom Borištofu, a onda — skoro 50 ljet dugo farnik u Hrvatskoj Kemlji. Miloradić je bio jako spametna glava, znanstvenik, ki se je bavio matematikom, pred svim geometrijom, astronomijom i filozofijom i je objavio nekoliko djel na latinskom, ugarskom i nimškom jeziku. Znao je i francuski i engleski. Na hrvatskom je izdao dvi školske knjige, udžbenik fizike i »Nauk katoličansko-kršćanske vjere«. Čini se da se Miloradić u prvi pedeseti ljeti svojega žitka nije preveć interesirao za hrvatsku kulturu. A onda najednoč, na početku 20. stoljeća dojde do preokreta. 1903. ljeta Miloradić nastane urednik Kalendara Svete Familije i počne pisati — po hrvatsku. Prvo prevodi Puškinovu „Zlatu ribu“ iz ruskoga, a onda počne sām pisati pjesmice — žive, ognjene pjesmice pune goruće ljubavi k svojemu rodu i jeziku. širom barom Miloradić je bio jako poseban človik, tvrdoglav i „črn pesimista“, kot to i veli njegov prijatelj, velikoborištofski farnik Martin Meršić st. u svoji »Spominki« ki svom silom sproberuje pokrenuti prve hrvatske novine za Hrvate u zapadnoj Madjarskoj. „1909. me je silno zgrabila misao za hrvatske novine. Moramo je stvoriti! Pak zač ih ne bi imali? Ča je to nemoguće? Istina, danas je ovdešnjih Hrvatov malo. Onda još ni znali nismo kolikimi smo. I doslek mi Hrvati još nigdar novin nismo imali, nek nimške Zeitunge. Ali svejedno. Ja ću se zgrabiti i pokusiti, i ufam se i stvoriti ovo novo poduzeće: Hrvatske Novine.“ (Spominki, 237) Miloradić spočetka ne vjeruje u ta projekt — barem ne u tajednik sa svitskim sadržajem. Osvidočen je da je bolje izdavati vjerske novine, i to svake dva tajedne. Miloradić se pred svim boji financijelnoga rizika „A u riziko nikako nisu htili, niti mogli pojti, ar bili su siromaški“ (Spominki, 185) veli Martin Meršić st., ki ga ipak nagovori na suradnju. 1. januara 1910. ljeta je onda tako daleko: Izlazu prve novine Gradišćanskih Hrvatov, zvane Naše Novine, a Miloradić u prvom broju publicira nam svim poznatu pjesmu-budnicu, ali ne na prvoj strani, nego shranjeno med Glasi: 1910: O Hrvati… „Skoro su mi se suze ukrale na oko, kad sam zagledao 1. broj novin“ (usp. Spominke, 249) piše Miloradić ki se od početka svom moćom brani protiv preuzimanja uredničtva novin, a ipak je dva misece dugo de facto za sve odgovoran. Pokidob su farniki za izdavanje političkih novin samo teško dostali dozvolu, se šopronski advokat Štefan Pinezić stavi na raspolaganje i je po imenu odgovorni urednik. Miloradić ne izdrži dugo to stalno i redovito djelo korekture i brige na termin. U pismi Martinu Meršiću st. se Miloradić tuži na predragu tiskaru, prosjačenje za članke i zakašnjenja, na slab pravopis i ispravačke muke, ča ali i nije čudo, jer je hrvatski jezik bio samo razgovorno sredstvo i nije bilo višega obrazovanja na hrvatskom jeziku. U svoji Spominki Martin Meršić st. piše: „Mi smo jur pluli, se zatapali u madjarskom šovinizmu. Od ljubavi k svemu ča je neugarsko smo kot oganj gorili, plasali. Od šovinizma smo bili kot od slatkoga opiuma umamljeni. […] Za hrvatske novine smo djelali i spiševali pak sve po ugarsku. Za hrvatski važan posao govorili na spravišći po ugarsku. Barilić se ogorčeno brani da bude pomoćni urednik, ar da ne zna hrvatski, da bi kompromitirao novine. Mer i nij znao, kot i svi drugi pisci nisu znali. To nam kažu Miloradić, kad se karaju za tolike pogriške. Nikarkovoga pravopisa nismo imali. Ovoga nas uču prvi put židanski farnik Mušković Ivan.“ (Spominki, 258 i sl.) „Ipak su se Miloradić skrbili, djelali, trepetali i jadali kareći za hrvatske novine, kot majka za svoje dojče, dite. I uz njev mudri pesimizmuš su mi oni bili najveći pomagač“, piše Martin Meršić starji. Konačno ipak jurski farnik Lovre Barilić privolji preuzeti glavnu skrb za novine, a od 1913. ljeta postane i odgovorni urednik. Pomaže mu Jandre Prikosović ki dvoja ljeta kašnje glavno uredničtvo naprikzame. Jandre Prikosović koči Miloradića ali u mnogo čemu, jer cenzira njegove pjesme. Pri I. svitskom boju Miloradiću u jednom pismu i sām veli: „Jačak gotovih imam nemer punu torbu, ali su vekšinom takove, da ih ne smim dat va štampu, ar bi me s urednikom skupa ubisili.“ (24. 9. 1915., Novi Glas 1988/3, str. 40) Naše Novine se od 1910. ljeta kontinuirano izdavaju do 1922. ljeta, s kratkim prekidom 1919. ljeta zbog političkih prilik u Ugarskoj. Pri priključenju Gradišća k Austriji se osebito u redi inteligencije, ali i djelačev, ćuti nesigurnost i politička razdvojenost. Zbog zgubitka boja se i Gradišće nahadja u političkoj i gospodarstvenoj krizi: važni kulturni i gospodarstveni centri se izgubu, a zvana toga prilično četvrtina hrvatskih sel, ča je za narodnu grupu prava katastrofa. Martin Meršić st. ali neutrudljivo djela na svojem projektu: na izdavanju tajednika za Gradišćanske Hrvate. Prvi pokus 1922., izdavanje Kršćanskih Hrvatskih Novin u Beču, se ne ugoda, one po četiri broju prestanu izlaziti. Još istoga ljeta Martin Meršić st. ali uspješno pokrene Hrvatske Novine. Za prvi broj Miloradić napiše pjesmu „Uz grob“. Uz grob 1922. ljeta pokrenute Hrvatske Novine uredjuje Lovre Karall, pri ruki su mu i drugi mladi ljudi kot Rudolf Klaudus ili kasniji urednik novin Mate Feržin. Za Hrvatske Novine je to minjanje generacije značilo korak u modernizaciju. Za vrime boja su imale oko 6000 pretplatnikov. Miloradićeve pjesmice se u ovi novina samo još rijetkokrat publiciraju, najvećim dijelom su to rodoljubna djela ili iskrice. 15. februara 1928. ljeta Miloradić umre, osamljen, i morebit ne svistan toga, ča je sve svojimi gorućimi pjesmicami stvorio i pokrenuo, ar su mu se »Zibrane jačke« pojavile stoprv za 400-ljetni jubilej doseljenja Gradišćanskih Hrvatov u ljetu 1933. Cijele generacije su štale njegovu liriku i se učile njegove pjesmice napamet, a cio red pjesnikov ga je gledalo kot pretkip.“