Velikim sam nepovjerenjem slušao predavanja prof. Pl­a­schke na sveučilišću o tzv. „zelenom kaderu“. Da su to bili bivši k.&k. vojaki, domobrani, honvidi i landseri, uskočeni nezadovoljni po loza i gora, u prvom redu na jugu i da im je broj u zadnji miseci boja narasao i do 50.000. A sada, po točnijem pregledu NAŠIH NOVIN za 1918. i 1919. moramo ustanoviti, da su se i po naši loza skrivali Hrvati, skupa s Ugri i Nimci (nek da im pri nas nisu poklonili nikarkovu pažnju, jer su je gledali za privrimeno, prijelazno s­ta­nje u neredu koncem Prvoga svitskoga boja). Jur na jesen 1918. novine donašaju visti da u okolici Kapuvára, Črnje, Eszterháze se skriva po loza i močvara veći broj ujdenih vojakov (dezerterov), ki načinjaju veliki kvar go­spodarom. Veljek po tom im­amo i visti za Mannersdorf, Fertőszentmiklós, Csa­pód, Széplak i naš sridnjo­gradišćanski Fü­les (Filež).

Rečenica izvješćaja švicarskoga poslanika C. D. Bo­u­rcarda u Beču o stanju Austro-Ugarske monarhije 31. oktobra 1918. daje točnu di­jagnozu: In der gewesenen Doppelmonarchie herrscht das Chaos, a po sebi je to pri­kazanje bilo još blaže nego što je bilo. Jur pri koncu d­u­goga, šuljajućega razvitka je 15. oktobra 1918. cesar i kralj Karlo izdao Manifest svojim narodom koga Wilson u svojem odgovoru 20. oktobra već nije mogao pri­hvatiti na osnovi 14. punktov iz 1917., ar se je medtim čisto prominila politička situacija. Slavi monarhije: Po­ljaki, Ruteni, Čehi, Slovaki, Srbi, Bošnjaki, Hercegovci, Hrvati i Sloveni već nisu kanili ostati u dvojnoj monarhiji.

Nije samo junačku krv i mar­ljivost žen potribovala i zlo­rabila država u bojnom vrimenu, nego istotako i materijalno bogatstvo svojih stanovnikov. Poznata je krilatica Raimonda Montecuccoli­ja, ki je od svojega bojnoga gospodara potribovao: za boj tribamo pinez, pinez pak još jednoč pinez! A država je kod planiranja budžeta i na početku 1914. ljeta mislila na mirna nutarzimanja i van­davanja. A boj je rashitio sva­ko normalno gospodarenje pinezi. Ada država si je morala kade priskrbiti pinez. Tako je apelirala za vrime boja na patriotsku pripravnost svojih podanikov i prosila mirnim putem i blagim pritiskom na posudjenje pi­nez od svojih državljanov. Svi su došli na red, nikoga nije poštedila državna mašinerija.

I za vrime Prvoga svitskoga boja je cvalo šmugljanje ili krijomčarenje. Samo su na­ša sela u tom vrimenu stala nešto malo dalje od austro-ugarske granice i stoprv u Prvoj Austrijskoj Republiki i Drugom svitskom boju ra­z­vila svoje šmugljarsko djelovanje do zvanaredne šikanosti. Blizu granice su u staroj svetoštefanskoj zemlji bili Hrvatski Jandrof, Gijeca, li­nija Novo Selo, Pandrof, Vo­rištan, Bajngrob, Kalištrof, Stinjaki... »Spominki« Mer­šića st. imaju isto nekoliko redi svidočanstva za Geriš­tofce. Akoprem znamo iz no­vin samo za slučaje iz Mosonújfalu (Novoga Sela) i Szarvkő (Vorištana) moremo biti sigurni da se je šmug­ljalo kade se je za to djelova­nje otvorila mogućnost.

Ugarska se je strašno boja­la panslavizma. To potvrdj­u­ju i naši pisci iz početka 20. st.: Karall, Mušković, Miloradić, Verdenić i dr. Zato je kako Austrija i Nimška ta­ko i Ugarska podžigala strah, pozivajući se uvijek na veliko­ruski imperijalni apetit. Sve­nek se je pokazivalo kako propagandom kani Rusija d­o­stati i slavske narodne gru­pe u svoju mrižu. Osobito su Srbi imali veliku potporu od Ruskoga carstva. U tom smi­slu hungarizma, patriotizma svetoštefanske zajednice je Ugarska politika uticala i na slavske grupe unutar svojih granic, tako na Rusine, Slovake (Tóte), Srbe (Ra­ce), Slovene (Vende), a po sebi razumljivo i na Hrvate (Krobote), med njimi i na zapadnougarske, tzv. vizi horvátok (vodene Hrvate). 

Židovi su bili najmarljiviji u madjarizaciji. Početo od lje­ta 1844. mladi u Pešti osni­vaju „Magyaritó Egylet“ (Dr­uštvo za madjarizaciju), no ugarsko društvo im nije došlo jako u susret. U Ugarskoj je Győző Istóczy u parlamentu načinjao propagandu protiv novodoseljenih Židovov iz Galicije i Ukrajine i istočnih krajin Monarhije. A propagandi su dogadjaji u Tiszaeszláru podžgali pro­ti­vžidovske ćuti do visokoga plamena. U toj debati je su­djelovao i farnik u Židanu Ivan Mušković s polemičnom raspravom, ku mu je jur­ski biškup dao konfiscirati. U Austriji je Karl Lueger gra­dio cijelu svoju propagandu u Beču na slične temelje kao Istóczy u ugarskom parlamentu. Naš prvi priznatiji prozaist Mate Karal je jed­nu od svojih crtic posvetio toj tematiki. Ali bilo bi svakako krivo i nepravično suditi o toj tematiki s današ­njega holocaust gledišća.

Na već ki razmišljanji o Pr­vom svitskom boju se je po­stavilo pitanje, da li je znanje hrvatskoga jezika polakšalo žitak naših vojakov? Za Dr­u­gi svitski boj znamo da su naše vojake rado poslali kao tumače na ruski ili balkan­ski front i da su imali ugodniju službu kako to moremo doznati iz romana »Skok ko­njića« od Bele Schreinera  (Hštd; 1997.) ili kako Jo­žef Liebezeit u svoji povidajki „S guslami po sovjetski logori“ povida. I prelat Karlo Gre­go­rić je znao povidati o svoji bojni iskustvi u Stalingradu.

Za vrime Prvoga svitskoga boja još nije bilo u modi i ja­ko dično pisati protiv boja. Onda se je gledalo na boj kao na neku vitešku igru, avanturu kao u sridnjem vijeku. Stoprv strahote Prvoga svitskoga boja s mnogo milijuni mrtvih, sirotami, udovicami i prouzrokovanim si­romaštvom je opametilo veliki broj razmišljajućih lju­di. A europska protivbojna kn­ji­ževnost se u prvom redu pojavljuje po boju. Od naših književnikov, piscev se Ma­te Meršić Miloradić i Ivan Blažević ispostavu kao antibojni pjesniki i pisci, akoprem s velikimi razlikami. Uz njih imamo Tomu Bedenika (morebit njegova prva objav­ljena pjesma), franjevca Sla­vića i neke crikvene, ke se zmaljadu za mir, morebit od Martina Meršića st. Med njimi je i stara ugarska marijanska himna Szűz Mária hazánk reménye — (Divica Marija, Ti (za)ufanje naše domovine).

Uz jako opširne bojne izvješ­ćaje u novina, većinom po­zi­tivno o dobitki, najopširniji prostor u NN je dostala knji­ževna rič, u prvom redu su to pjesme. U četiri bojni lje­ti oko 140 pjesam i morebit oko 50 proznih doprinosov. U biti moremo razlikovati pjesnike za boj: oduševlje­njem, podžigajući, ufajući se u slavni dobitak. Osebito je propaganda bila nadmoćna, naprasita, primitivna. Na drugoj strani su pak oni ki su protiv boja pisali (o nji u slijedećem broju)..

Danas nam gluši čisto nevj­e­rojatnim i fantastičnim, da je do 1918. lj. Austro-Ugarska imala jednu vrlo uglednu vojnu mornaricu. Ona se je sastavljala od morskoga dijela i riječkoga. Od svega to­ga moramo znati, da je na tom polju Austrija imala sta­ru tradiciju, iskustvo i tehno­logiju. Ugri — akoprem je Kossuth jur 1844. izdao parolu Tengerre magyar! (Na morje, Ugar!) su stoprv prik nagodbe 1867. došli do svo­je mornarice. Naši vojaki su u velikom bili infanteristi i nisu služili na morju. Zna­mo za jako rijetke iznimke za mornarsku službu. Austro-ugarska mornarica je im­ala svoje baze u Trstu (Triest), Puli (Pola) i Kotoru (Cattaro), iz nekih dokumentov znamo još i za Šibenik. U ti vojni mornarski baza su u prvom redu služili Dalmatin­ci i Hrvati s Primorja i Istre.