Vojska je bila strogo organi­zirana u austrijske i ugarske regimente. Zapadnougarski Hrvati su potpadali pod uga­r­ske regimente, ke su druga­čije zvali i „honvidi = honvédi“ (domobrani), c. i k. (cesarski i kraljevski, jer je vojska bila skupna s jednim ministarstvom). Naši regruti su u velikom došli u najbli­žoj okolici u kasare. Na po­četku samo mladji ali kašnje sve do pedeset ljet starosti. Najveći broj u kasare u Šopron: 18. honvid regiment i 76. pišački regiment. I je­dan i drugi regiment imaju zm­o­žne spomenike svojim palim vitezom na Deák tér-u. Na spomeniki piše koliko palih junakov su imali: 18. reg. 17.464, a 76. pišaki 8.625, med njimi i mladi cvijet hrvatskih sel.

Neki gledaju Gavrila Pri­n­ci­pa za narodnoga heroja, borca za slobodu svojega na­roda. Drugi pak za teroris­ta u najobičnijem smislu riči. Spomeniki mu se postavljaju i danas još i po simpozija ga st­a­vljaju kao jednu točku pro­grama u 100-ljetno spomi­njanje na Prvi svitski boj. Mnogobrojne člane obitelji Princip je austrijska policija uhapsila i poslala u uze.

Nedilju, 28. junija 1914., po srpskom kalendaru 15. junija na Vidovdan, je Gavrilo Princip (ne Prinčip!, 1894.-1918.), bosanski srpski djak, ki je u 20. ljetu svojega života izvršio at­en­tat na prijestolonasljednika Au­stro-Ugarske Monarhije Franca Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju u Sarajevu. Atentatora i njegove tovaruše, jer nije bio sām na svojem poslu, su uha­p­sili na licu mjesta, a drugi dan još oko 200 ljudi, u prvom re­du Srbijance po narodnosti.

Tako se je u litaniji molilo: Oslobodi nas gospodine! Ali nigdor si nije znao predstaviti kakove posljedice će imati početak boja. Na sva životna polja su se proširile državne regule! Nemilosrdno konze­kventno, ku konzekventnost su morali u prvom redu platiti izvršitelji državnih organov u selu, načelniki (rihtari/birovi) i noteri, ke su kaš­nje morali žandari braniti — a nisu je mogli — najprije od stanovnikov, majkov, a pri kr­aju od napadanj iz boja d­o­momdošlih vojakov ili od tzv. „zelenoga kadera“, ke nikakova sila nije mogla za­kvačiti. I naša sela nisu bila nikakova iznimka u tom po­slu. Naše novine su pune vi­sti krivičnih postupkov, ta­ko u Cindrofu, Čajti, Dolnjoj Pulji, Gornjem Čataru, Filežu, Kemlji, Klimpuhu, No­vom Selu, Velikom Borištofu, Vulkaprodrštofu i mnogi drugi seli za ke ništ ne zna­mo. Najčemernija je bila situacija u Filežu i Vorištanu, kade su organizirane seoske bande terorizirale civilno stanovničtvo i držali je u strahu i bojazni.

Po Vidovdanu, nedilja 28. ju­nija. 1914., je prošao cijeli misec dokle je 28. julija Austro-Ugarska (= A-U) poručila boj Srbiji. A u slijedeći dani je pol Europe bilo u bojnom stanju: 1. aug. Nimška - Rusiji; 3. aug. Nimška - Francuskoj; 4. aug. Engleska - Ni­mškoj; 6. aug. A-U Monarhija-Ruskoj, 6. aug. Srbija-Nimškoj, 7. aug. Črna Go­ra - A-U Monarhiji, 7. aug. Japan - Rusiji. Ugarska, med njimi i zapadnougarski Hrvati su, uštarnutom tišinom čekali na dogadjaje. Nije to bila normalna tišina u očekivanju, u tišini se je ćutila nervoza, nestrpljivost na sve str­a­ni. Na van se je sve dogadjalo po starom ali Naše Novine (= NN) donašaju imena regrutov kod pukanja.

Samo prosti ljudi si mislu, da boj, osobito tako veliki i sve­obuhvatni kakov je bio Prvi, nastane od danas na sutra. I Prvi svitski boj se je vlikao i imao dugo pred atentatom u Sarajevu svoju žeravku. Že­ravka neiskrenosti med na­rodi, nezadovoljstva, lakomnosti, sebično potcjenjivanje drugih, beskrajna, uobražena umišljenost, da veliki m­o­raju nositi, dati, donesti luč človičnosti med narode, a pri tom si zamu pravo hoditi do pasa u krvi i po brigi mr­t­vih negrišnih ljudi.

Hrvatski centar i HKD NAPREDAK planiraju u sklopu jur poznatih »Razgovorov u Centru« obilježiti 100 ljet od Prvoga svitskoga boja, jed­no­ga od najvećih globalnih oružanih sukobov. Posebnu pozornost pritom ćedu dosta­ti gradišćanski Hrvati u zapadnoj Ugarskoj kao važni sudioniki ovoga boja ki je za­počeo na teritoriju „pradomovine“ ubojstvom zadnjega zajedničkoga prijestolona­sljednika, a nastavio se austrijskom objavom boja Srbiji. Hrvatski centar želji u­go­stiti povjesničare i stručnjake na ovu temu iz svih dijelov biv­še Monarhije. Prvi ovo­ljetni »Razgovor u Centru« otvorio je povjesničar i do­pisni član HAZU dr. Nikola Benčić u razgovoru s Pet­rom Tyranom. Dr. Benčić nam je svojimi spominjanji i iskustvom svidočio kako su gradišćanski Hrvati sudjelovali u Prvom svitskom boju, tr kako je ta boj uticao na nje.  Kako je Petar Tyran najavio, iako povijest pišu pobjedniki, HRVATSKE NOVINE ćedu u budućoj seriji člankov o Pr­vom svitskom boju dati prili­ku da svoju povijest ispri­ča­ju i „gubitniki“ ovoga boja. 

Cijeli svit se ljetos pripravlja na sp­ominak na PRVI SVITSKI BOJ (= PSB). Svi kanu znati, kako je bilo moguće nažiganjem važgati cijeli svit? Svaki će se pitati: Smo se nešto naučili iz te svitske katastrofe, ku su neki povjes­ničari nazvali ,prakatastrofom človičanstva’? Morebit je DRUGI SVITSKI BOJ, ki je prouzrokovan od PSB bio sveobuhvatljiviji, brutalniji ali Prvi nas je priviknuo na podnašanje neizmjernih str­a­hotov človičanstva. Ako se pak cijeli svit spominja toga dogadjaja, pitamo se: Ča imaju gradišćanski Hrvati s tim posla? Mi ga nismo pro­uzrokovali! Zač ta globalni dogadjaj dotače i tako malu narodnu grupu kakova su to gradišćanski Hrvati? Mi bi to mogli mučajući projti prik toga i upirati naše oči u austronimšku, ugarsku, europsku povijest u koj ćedu se radjati knjige, spominki, filmi, dokumentacije, izložbe, … i ne znamo čega još, na brige.

„Gradišćanski Hrvati su još bili pod Madjarskom, skoro 70% naših ljudi se je bavilo poljodjelstvom, hrvatskih djelačev je ončas bilo relativno malo, a školovanih ljudi, zvana farnikov i učiteljev, skoro uopće nije bilo u naši seli. Zvana teologov se je čuda visokoškolovanih ljudi jur tokom školovanja madjariziralo i zato kašnje nisu djelovali kot inovativna sila za gradišćanskohrvatski narod. Kako je to bilo kod Miloradića i kakov odnos je on imao hrvatskim novinam?