U regionalnoj povijesti se gradišćanski Hrvati pretežno prikazuju kao nepoljuljani pristaše ugarskih interesov i prišiju im se nadimki: staromodni, zastarani, konzervativni, … Zvana toga se i postulira da nisu imali zanimanja za svoju narodnost, ka bi skupavisila s jezikom i kulturom. Medjutim danas vidimo, da bi se ta gledanja morala svakako na novič ispitati i točnije formulirati i tako se približiti povijesnoj istini bez škiljenja na vladajuću austrijsku ili ugarsku stranu, jedino s gledišća narodnih interesov u igri ugarskoga, nimškoga ali i hrvatskoga (jugoslavskoga) nacionalizma. Ovde se ne more dati podrobnija analiza tih pitanj ali potaknuti na razmišljanje. Jedno takovo pitanje je i pitanje, ke hrvatske grupacije su bile za Austriju i u prvom redu zač?
Dvi se točke moraju posebno istaknuti u tom pitanju. Jedna je grupa ljudi, ki su po črljenom teroru i početku novoga tzv. bijeloga terora našli svoje sklonišće u Austriji i bili bez ikakove putovnice ili pasoša. Oni su većinom stanovali u Beču ili okolici. Druga brojna grupacija su bili industrijski djelači, ki su kao pendleri djelali u austrijski fabrika i vrimenom, zbog nemirov u ovoj krajini, došli sve jače pod pritisak ugarske ili austrijske vlasti i žandarmerije. Po šacanju povjesničara dr. G. Schlaga je to bilo nekoliko tisuć zapadnougarskih Hrvatov u Austriji. Oni su bili i pripravni umišati se u bitke na strani austrijske vojske i žandarov. Organiziranje je peljao Anton Probst iz Vorištana a podupirao ga je i Cindrofac Štefan Špringšić i austrijske vlasti su imale muku držati je pod kontrolom.
Najugledniji zastupniki zapadnougarskih Hrvatov su bili Jožef Vuković iz Santaleka i Matija Jurasović iz Klimpuha u Verwaltungstelle für das Burgenland in Wien ki su imali ulogu i u šopronskom plebiscitu. Jožef Vuković je u jednoj brošuri s naslovom »Denkschrift über die Neueinrichtung des Burgenlandes« dosta detaljno predstavio uredjenje budućega Gradišća, med drugim i točno odredio i status Hrvatov. Imao je dobre veze novinam Reichspost, ke su vrlo aktivno mišale u priključenju zapadne Ugarske u Austriju.
Za vrime narodnoga glasovanja u Šopronu i okolici je djelovala jako aktivna hrvatska proaustrijska grupa unutar grupacije „Ödenburger Heimatdienst“. Imali su i svoje hrvatske novine NOVI GLASI s urednikom Franjom Čizmazijom iz Židana. Oni su se obratili letkom „HRVATSKA BRAĆA“ hrvatskomu stanovničtvu u kom vabu da Hrvati glasuju za Austriju: Ne bojte se! Esterajska, ka je sad s oružjem našu državu za našu obrambu posela, nas već neće zaostaviti i ugerskim banditom na prik dat. Mi ćemo se va našem Burgenlandu slobodno držat! Uz nimce, ki su vsenek kulturni i uljudan narod bili, smo sigurni, da ćemo va svakom poslu govoriti, naše pravilo si obraniti i napredovati moć.
Najčudnovitiju ulogu u proaustrijskom gibanju su odigrali učitelj Koloman Tomšić i dušobrižnik Ivan Čuković. Koloman Tomšić je 21. augusta 1921. ljeta uputio pismo ugarskomu komisaru za Zapadnu Ugarsku i ponudio da će pobuniti konzervativne i Crikvi odane Hrvate protiv austrijskih snagov i prosio za naoružanje (čega ali ugarske vlasti nikako nisu mogle ispuniti). Za nekoliko misec je Koloman Tomšić zastupan u gradišćanskoj provizornoj upravi i nastao kašnje glavni peljač unutar socijaldemokratske stranke. Čuković je na početku išao skupa s Martinom Meršićem st. ali su se zbog nečega porekli i Čuković je prebignuo proaustrijskoj strani i zapaprio život Meršiću st. kade je nek mogao.
Još nešto se mora podvlić: u formulaciji hrvatskoga stanovišća prilikom Dana Gradišće 1920. u Beču se je pojavila formulacija …wäre es nicht minder unklug und dem beiderseitigen Vorteile zuwiederlaufend, wenn Deutschösterreich den Kroaten Rechte aufdrängen wollte, von denen sie selber gar nicht Gebrauch zu machen wünschen. — ka formulacija se do danas upotribljava.
(NB)