U svakoj pravoj demokrat­skoj državi su političke stra­n­ke zastupane u izbori i u parlamenti kao najvidljivi kazač demokratske zrelosti. Partije su osigurane u osnovnom državnom zakonu i garanti narodne suvere­nosti. One su se u Austro-Ugarskoj Monarhiji razvile i učvrstile mučno, teškom političkom borbom krajem 19. i početkom 20. st., ada kratko pred Prvim svitskim bojem i to u Cisletaniji (austrijski dio) nešto malo drugačije od Translajtanije (ugarski dio), i su bile usko povezane s izbornim pravom. Naše ljude je tangiralo to po kraju prvoga boja i jedno i drugo. 

Austrijski dio države je imao pregledniji parlamentarni pa­r­tijski sistem i krajem 19. st. u veliki koraki mogla prominiti svoj kurijalni sistem u opće, tajno i ravnopravno izborno pr­avo, tako 1907. za sve od­ra­š­ćene muže, a 1918. proširili i na sve punoljetne žene. U au­s­trijskom dijelu imamo pregled­ni broj partijov s jako odre­djen­im sm­i­rom partijskoga programa.

U Translajtaniji je od nagodbe (1867.), kada se počeo razvijati austrougarski konstitucionalni parlamentarni sis­tem bio čuda složeniji, kompliciraniji i u Naši novina još i 1918. ljeta moremo viditi du­žičke popise virilistov, dakle izborno pravo po cenzusu. Ono ča je u austrijskom dijelu upeljano 1918. je Ugarska zakonski dostala stoprv 1945., duralo samo do 1947. kada su komunisti došli na rudo i konačno zapeljano 1989. Cenzus je uvjetovao, da od zapadnougarskih Hrvatov samo jako mali broj ima izbor­no pravo i bio zastupan u partij­skoj politiki. Najangažiraniji med njimi su bili cindrofski farnik Anton Herić i pravnik dr. Štefan Pinezić.

Kad su zapadnougarski Hrvati većinski došli u Aus­triju i nas­t­a­li grad. Hrvati se is­kustva uga­r­skoga parla­mentarno­ga i partijskoga sis­tema nisu m­o­gla navlić na au­strijski sistem i zato su gradiš­ćanski Hrvati ču­da pocali na početku.

Izborno pravo u Austriji se je reguliralo po ustavnom zakonu iz 1921. ljeta, ko pravo su pak regulirali i prilagodjivali zemaljskimi zakonskimi od­redbami. U austrijskoj politiki su po 1918. dva glavni smiri o­d­redili politiku: kršćanskosocijali i socijaldemokrati. Zato 1918. do 1920. vlada koalicija ali od 1920. socijaldemokrati idu u opoziciju, a kršćanskosocijali idu u koaliciju s razli­č­ni partija gradjanskoga bloka.

U Gradišću su bili 18. juna 1922. izbori za savezni parlament i zemaljski sabor. Dobili su socijaldemokrati s 38,1%, za njimi su kršćanskosocijali s 31,2 %, a ostalo su si podilili velikonimci, nimškoaustrijska seljačka stranka i gradišćanska gradjanska stranka. Zemaljski sabor je imao 33 mandatare, kašnje 32. Zemaljski poglavar je nastao dr. Alfred Rausch­nitz, nepartijac, koga su u lje­tu 1923. zrušili s toga mjesta i ispisali izbore za 21. oktobar 1923. Opet su dobili socijaldemokrati 38,6%, kršćanskosocijali 37,5 %, a ostalo druge partije. Ovput su i Hrvati ima­li svoju stranku, su dobili 2.454 gla­sov, ali su s 2,1% ostali bez mandata, a 1927. ljeta uopće već nisu kandidirali. Zemalj­ski poglavar je nastao Josef Rauhofer, CSP.

Gradišćanski Hrvati se med sobom nisu mogli ujedinati na jednu skupnu narodnu liniju i mislili da ćedu biti u veliki au­s­tronimški stranka bolje zastupani u svoji interesi nego u skupnoj hrvatskoj stranki, ka je je spominjala na nacionali­zam, a partijska propaganda pod peljanjem Martina Merši­ća st., Kolomana Tomšića i Ivana Čukovića su i tako zaoštrili političku situaciju med Hrvati. Ali Hrvati su dostali u veliki partija sigurna mjesta za kandidaturu, jer su se velike partije bojale, da te im Hrvati zasoliti račune. Tako imamo u 1. zakonodavnoj periodi med mandatari: Franz Bauer, ko­njotržac iz Cogrštofa za CSP; Stefan Schneider, seljak iz U­z­lopa za SDP U 2. periodi: An­ton Probst, cipelar iz Vorištana za SDP; Martin Millesits za CSP, seljak iz Gijece, obadva u prezidiju; med mandatari su bili: Petar Jandrišević farnik u Čembi za CSP; Koloman Tomšić, nadzornik za hrvatsko školstvo iz Kisele Vode za SDP i Karl Zlatarits, rudar iz Rori­gljina za SDP. No oni nisu zastupali izričitu narodnu politiku nego partijsku! Tako su u Zemaljskom saboru u 1. perio­di sidili 2 mandatari hrvatsko­ga porijekla, u 2. periodi 5 ma­ndatarov. Na saveznoj razini je u 2. periodi došao farnik Demeter Rozenić (1923./ 24.) u parlament.

(NB)