Po propaloj Ugarskoj Sovjetskoj Republiki u augustu 1919. se je najednoč prominila nutarnja situacija i počelo navlicanje za teritorij, ki se je od St. Germaina dopitao Austriji. Ugarska je čekala još na svoj ugovor, koga je dostala u Trianonu. Ali tim još daleko nije bila ustanovljena granična linija i duralo je sve do kraja 1923. dokle se je konačno odredila crta granice. U tom pitanju su i Hrvati dostali odredjeno mjesto na političkom polju, jer su se morali odlučiti za Austriju ili Ugarsku. Po njevom rastrovašenom stanovanju to nije bilo toliko jednoznačno i moglo odrediti narodnu sudbinu u budućnost. Po dosadašnjem povijesnom svidočanstvu je grupacija Za Ugarsku bila jača i po svemu aktivnija u agitaciji i imala izgradjene ugarske medijalne strukture za sobom.
Hrvatski Narodni Tanač pod peljanjem Štefana Pinezića je po sovjetkomunistički dogadjaji u ljetu 1919. izgubio svoj uticaj a inicijativu je privlikao k sebi Martin Meršić st., velikoborištofski farnik. Oko njega su se grupirali svi oni ki su zapadnu Ugarsku kanili očuvati za Madjarsku. Glavni akteri uz farnika Meršića st. su bili: farnik Demeter Roženić u Novom Selu, pravnik Štefan Pinezić, komisar i špan Eugen Ferčak u Šopronu i Koljnofu, farnik Anton Grubić u Filežu, učitelj Ivan Dobrović na Mjenovi, učitelj Martin Borenić u Cogrštofu, farnik Ludvig Meršić iz Plajgora, farnik Jožef Kuntar u Velikoj Nardi, farnik Biricz i pravnik Julius Krausz u Čembi, farnik Jožef Strasser i učitelj Jožef Németh u Petrovom Selu, farnik Petar Jandrišević na Stinjaki, časnik (?) Smoljan u Bandolu, dominikanac Grgo Musatić, farnik i urednik NAŠIH NOVIN Jandre Prikosović u Juri, i još neki drugi.
Martin Meršić st. je imao vezu s ugarskim ministrom za narodne grupe Jakobom Bleyerom, ki ga je dvakrat posjetio (kad im je gorilo pod zadnjici!). Meršić euforično veli: Glave gori! Čuju, vidu, išću nas i ministri! Postavio je vezu s komesarom za Zapadnu Ugarsku grofom Antalom Sigray i sveučilišnjim prof. Rezsőm Szegedyjem o kom veli: Su historična (pisma) svojim sadržajem i za nas važno poučna. Škoda, da je ta za nas slobodan čas tako naglo ušao i da mi Szegedyja nismo veljek i bolje posluhnuli. … Zvana toga je Martin Meršić st. načinio skupnu statistiku zapadnougarskih Hrvatov i došao na broj 71.869 duš u 87 seli.
Martin Meršić st. se je s hrvatskom delegacijom pojavio 18. augusta 1921. pred antant komisijom i predao francuskomu generalu Maurice-Gustave Gamelinu »Memorandum«. U njemu izrazu svoju želju, da Hrvati kanu ostati u zajednici Ugarske države (bez konkretnoga koncepta kako bi se to moralo ostvariti!). Slične »Memorandume« su predali i ugarskim županijskim organom u Sambotelu (Jandrišević) i Starom Gradu (Roženić). Najvažnija argumentacija propagande je bila antimarksizam, antisemitizam, zalaganje za hrvatski jezik u škola (garancija privatnih, crikvenih škol), čega u Austriji nije bilo, protiv nimškoga crikvenoga vikarijata. Tomšić je kanio čak pokrenuti oružani ustanak protiv Austrije. Meršićeva grupa nije bila u stanju razmišljati u hrvatski narodni kategorija, bili su zadovoljni s ugarskimi obećanji (ka se nisu ostvarila), njev „hungarizam“ ih je potpuno zaslipio i tako je bilo moguće, da se je od hrvatskoga narodnoga korpusa deset sel s oko 10.000 ljudi (i to je dost pretirano!) ostavilo u Ugarskoj, a veći dio je došao prilično sa čemernimi kartami „madjarofilov“ u nimšku kulturnu zajednicu. Ali bilo bi čisto krivo s današnjega stanovnišća predbacivati ondašnjim liderem, jer su gledišća onda bila čisto drugačija.
(NB)