Ne ..., na kraju, akoprem je ova serija o Prvom svitskom boju na kraju, zato ne kad se i od sada nastavlja razmi­šljanje, spominjanje o doga­djaji pred 100 ljet. Kolikokrat, … kolikokrat se je u našoj petstoljetnoj povijesti u novoj domovini decimiralo naše stanovničtvo? Dugo su ga Turki klali, veli naš veliki pjesnik, stopedeset ljet du­go. Kad se je Jan Sobiesky bo­rio pod Bečom 1683. lje­ta povida kronika da su 12 tisuć ro­bov otprimili va veru­ga i remenju na turske saj­me. Ste se pitali ka sela su u onom vrimenu ležala istočno od Be­ča? Kronike povidaju o poho­du španjolske voj­ske uz Du­naj, kurucov, Napoleona, ustankov i revoluci­jov i Prvom i Drugom svit­skom velikom boju. Svi boji su brali svoju porciju u krvi, ljudski životi, siromaštvu, plinjenju, svak­o­vrsnom silovanju, rušenju i ognju. To smo kanili potaknuti, nanukati vas na razmi­šljanje, spominjanje, postav­ljena pitanja: Ča je smisao našega života? Su naši juna­ki stvoreni za boj? Kakovu nakanu ima sudbina s nami? Da li moremo iskusiti, zvidi­ti, planirati našu budućnost? 

 

Ako ste se u ovom ljetu bar jedanput po­stavili pred Vaše bojne spomenike u selu na kom su imena Prvoga i Dru­go­ga svit­skoga boja i pitali, iskali kakovu smisao ima to sve za na­še/vaše selo, našu zajednicu ili smo nek slipi, bespomoćni zrn­čići, maljacki praški u zm­o­žni oblaki našega planeta, on­da si moramo kao konzekvenciju po­staviti i pitanje: Kade je naše, moje mjesto u tom svi­tu, sada i ovde? Ili me nekakove sile zv­a­na mene, o čemu pjesnik ima ironično špotnu sliku, da nas vrazi s veliki korbači tiraju ka­mo! Kako se sto­ji s Crikvom, vjerom u tom krva­vom pi­tanju? Ako nam naš ži­vot još ima kakove vridnosti, onda si moramo postavljati ta­kova nemirna pit­a­nja, ka nas u današ­njem svitu (pre)obilja i siromaštva pelja­ju na razmi­š­ljanje o ljudskomu/ človičjemu dostojanstvu.

 

Serija o Prvom svitskom bo­ju u Hrvatski novina prilikom 100. obljetnice početka toga dogadjaja se nije zamišljala u svojoj ostvarenoj dosljednosti. Imam dojam, kada je urednik HN Petar Tyran početkom januara razmišljao o tematiki, ni sam nije vidio jasno do kraja. Oko deset diskusijov u vezi s geslom »Razgovor u Centru« u Hrvatskomu centru u Beču o različni aspekti toga boja i morebit nekoliko člankov o t­e­matiki u Hrvatski novina — to je bila prvobitna zamisao.

 

Kad me je natentao i postavio na kolomije tematike nisam još znao, da će jedna tematika, jedno postavljeno pitanje loviti drugo, treto, … deseto, na ko kanimo imati odgovora. Nikako nismo kanili ponavlja­ti sadržaje iz znanstvenih knjig, ke su se ljetos pojavljivale na brige. Naše smo kanili zviditi, ono u najužoj okolici, ono ča je naše ljude gibalo, kako su naši ljudi po seli mislili i kako su se ponašali i izdržali, pretrpili tako dugo bojno stanje?

 

Ovo nije bila serija za znalce, profesore, spametnjakovi­će, samopozvane stručnjake. Ovo je materijal iz Naših no­vin, kako su se ukrivljale zbog cenzure, iz pisam, dnevnikov, kalendarov, stvarnih zbirkov, spominjanja, povidanja i predaje, iz malih, nezapaženih knjig, iz prošloga života naših preocev. I bilo mi je veliko presenećenje, kako privrženo, zainteresirano, znatiželjno, priskočno su mi ljudi došli u susret, dostavili zapise, pis­ma, kipice, pokazali skrite zviranj­ke i pozivali, da ni sam nisam mogao svladati sve, jer to fizi­čki nije bilo moguće.

 

A ma­terijala je ostalo još čuda po različni dokumenti le­žati. Čudakrat mi se je činilo, da sam ja postao poštanska ladica za tematiku Prvi svitski boj. Tako zvanaredno zanima­nje si nikako nisam očekivao i zamišljao. Zato ni ne znam pravo, kako se zahvaliti na tom živom, širokom i dibokom zanimanju. Ne morem se sabrati od čudjenja!

 

Ada, neka bude svakomu, ki je na bar kakov način, pisme­nim, stvarnim, usmenim, bilo kakovim dugovanjem doprine­sao ovom zvanarednom doživ­ljaju, skupnomu putovanju, šetovanju po zarašćenimi sta­zami Prvoga svitkoga boja. Za mene je bilo jako veliko obogaćenje! Ne toliko proširenje, prodibljenje znanja o tom vrimenu, nego puno već tomu širokomu, znatiželjnomu pristupu našega naroda, iz svih slojev, prik koga sam dobio ćut našega skupnoga zanimanja, iz koga smo mogli pojti na skupni put. I ćutio sam diboku duhovnu snagu, ćutljivost, otvorenost zagrnutoj tematiki našega naroda. To mi je bio najdiblji i ganutljivi doživljaj!

 

Ne moremo zaorati zadnju brazdu, da ne istaknem neka imena u vezi s tom tematikom. Na prvom mjestu je svakako urednik HN Petar Tyran, ki si je zmislio tematiku i tako otv­o­rio put kreativnosti, Jivi Maá­szu iz Čunova i Feriju Pajriću iz Koljnofa, ki su mi stavili dnevnike iz Prvoga svitskoga boja na raspolaganje, Ani Šo­retić iz Cogrštofa, ka mi je sta­vila molitvice i jačke iz vrimena boja na raspolaganje, Do­roteji Zeichmann-Lipković iz Klimpuha, ka mi je istotako kot i Greta Kralić iz Vorištana stavila veliki broj pisam, a Greta i kipice na raspolaganje, pak puno svega čega sam usmeno doznao po predavanji i ekskurzija po naši seli. Veliki znanstveni zviranjki, katalog izložbov, monografija od Rau­chensteinera, nimški i ugarski leksikoni o Prvom svitkom boju, životopisi i puno dru­goga, sve to mi je služilo kot orijentacija u pisanju ove serije. I njim neka b­u­de najsrdačnija hvala na trudu, kim su sastavljali visti — da ne pozabimo — i spominjanja na ta prvi krvavi požar svita.

 

Svim Vam blažene Bo­žiće i srićno Novo ljeto u miru, da se iz prošlih dogadjajev naučimo cijeniti nama darovanu slobodu, mir i mirovno stanje u na­šoj Europi, Vaš… NB

 

Kategorije

Slike