Ne ..., na kraju, akoprem je ova serija o Prvom svitskom boju na kraju, zato ne kad se i od sada nastavlja razmišljanje, spominjanje o dogadjaji pred 100 ljet. Kolikokrat, … kolikokrat se je u našoj petstoljetnoj povijesti u novoj domovini decimiralo naše stanovničtvo? Dugo su ga Turki klali, veli naš veliki pjesnik, stopedeset ljet dugo. Kad se je Jan Sobiesky borio pod Bečom 1683. ljeta povida kronika da su 12 tisuć robov otprimili va veruga i remenju na turske sajme. Ste se pitali ka sela su u onom vrimenu ležala istočno od Beča? Kronike povidaju o pohodu španjolske vojske uz Dunaj, kurucov, Napoleona, ustankov i revolucijov i Prvom i Drugom svitskom velikom boju. Svi boji su brali svoju porciju u krvi, ljudski životi, siromaštvu, plinjenju, svakovrsnom silovanju, rušenju i ognju. To smo kanili potaknuti, nanukati vas na razmišljanje, spominjanje, postavljena pitanja: Ča je smisao našega života? Su naši junaki stvoreni za boj? Kakovu nakanu ima sudbina s nami? Da li moremo iskusiti, zviditi, planirati našu budućnost?
Ako ste se u ovom ljetu bar jedanput postavili pred Vaše bojne spomenike u selu na kom su imena Prvoga i Drugoga svitskoga boja i pitali, iskali kakovu smisao ima to sve za naše/vaše selo, našu zajednicu ili smo nek slipi, bespomoćni zrnčići, maljacki praški u zmožni oblaki našega planeta, onda si moramo kao konzekvenciju postaviti i pitanje: Kade je naše, moje mjesto u tom svitu, sada i ovde? Ili me nekakove sile zvana mene, o čemu pjesnik ima ironično špotnu sliku, da nas vrazi s veliki korbači tiraju kamo! Kako se stoji s Crikvom, vjerom u tom krvavom pitanju? Ako nam naš život još ima kakove vridnosti, onda si moramo postavljati takova nemirna pitanja, ka nas u današnjem svitu (pre)obilja i siromaštva peljaju na razmišljanje o ljudskomu/ človičjemu dostojanstvu.
Serija o Prvom svitskom boju u Hrvatski novina prilikom 100. obljetnice početka toga dogadjaja se nije zamišljala u svojoj ostvarenoj dosljednosti. Imam dojam, kada je urednik HN Petar Tyran početkom januara razmišljao o tematiki, ni sam nije vidio jasno do kraja. Oko deset diskusijov u vezi s geslom »Razgovor u Centru« u Hrvatskomu centru u Beču o različni aspekti toga boja i morebit nekoliko člankov o tematiki u Hrvatski novina — to je bila prvobitna zamisao.
Kad me je natentao i postavio na kolomije tematike nisam još znao, da će jedna tematika, jedno postavljeno pitanje loviti drugo, treto, … deseto, na ko kanimo imati odgovora. Nikako nismo kanili ponavljati sadržaje iz znanstvenih knjig, ke su se ljetos pojavljivale na brige. Naše smo kanili zviditi, ono u najužoj okolici, ono ča je naše ljude gibalo, kako su naši ljudi po seli mislili i kako su se ponašali i izdržali, pretrpili tako dugo bojno stanje?
Ovo nije bila serija za znalce, profesore, spametnjakoviće, samopozvane stručnjake. Ovo je materijal iz Naših novin, kako su se ukrivljale zbog cenzure, iz pisam, dnevnikov, kalendarov, stvarnih zbirkov, spominjanja, povidanja i predaje, iz malih, nezapaženih knjig, iz prošloga života naših preocev. I bilo mi je veliko presenećenje, kako privrženo, zainteresirano, znatiželjno, priskočno su mi ljudi došli u susret, dostavili zapise, pisma, kipice, pokazali skrite zviranjke i pozivali, da ni sam nisam mogao svladati sve, jer to fizički nije bilo moguće.
A materijala je ostalo još čuda po različni dokumenti ležati. Čudakrat mi se je činilo, da sam ja postao poštanska ladica za tematiku Prvi svitski boj. Tako zvanaredno zanimanje si nikako nisam očekivao i zamišljao. Zato ni ne znam pravo, kako se zahvaliti na tom živom, širokom i dibokom zanimanju. Ne morem se sabrati od čudjenja!
Ada, neka bude svakomu, ki je na bar kakov način, pismenim, stvarnim, usmenim, bilo kakovim dugovanjem doprinesao ovom zvanarednom doživljaju, skupnomu putovanju, šetovanju po zarašćenimi stazami Prvoga svitkoga boja. Za mene je bilo jako veliko obogaćenje! Ne toliko proširenje, prodibljenje znanja o tom vrimenu, nego puno već tomu širokomu, znatiželjnomu pristupu našega naroda, iz svih slojev, prik koga sam dobio ćut našega skupnoga zanimanja, iz koga smo mogli pojti na skupni put. I ćutio sam diboku duhovnu snagu, ćutljivost, otvorenost zagrnutoj tematiki našega naroda. To mi je bio najdiblji i ganutljivi doživljaj!
Ne moremo zaorati zadnju brazdu, da ne istaknem neka imena u vezi s tom tematikom. Na prvom mjestu je svakako urednik HN Petar Tyran, ki si je zmislio tematiku i tako otvorio put kreativnosti, Jivi Maászu iz Čunova i Feriju Pajriću iz Koljnofa, ki su mi stavili dnevnike iz Prvoga svitskoga boja na raspolaganje, Ani Šoretić iz Cogrštofa, ka mi je stavila molitvice i jačke iz vrimena boja na raspolaganje, Doroteji Zeichmann-Lipković iz Klimpuha, ka mi je istotako kot i Greta Kralić iz Vorištana stavila veliki broj pisam, a Greta i kipice na raspolaganje, pak puno svega čega sam usmeno doznao po predavanji i ekskurzija po naši seli. Veliki znanstveni zviranjki, katalog izložbov, monografija od Rauchensteinera, nimški i ugarski leksikoni o Prvom svitkom boju, životopisi i puno drugoga, sve to mi je služilo kot orijentacija u pisanju ove serije. I njim neka bude najsrdačnija hvala na trudu, kim su sastavljali visti — da ne pozabimo — i spominjanja na ta prvi krvavi požar svita.
Svim Vam blažene Božiće i srićno Novo ljeto u miru, da se iz prošlih dogadjajev naučimo cijeniti nama darovanu slobodu, mir i mirovno stanje u našoj Europi, Vaš… NB