Do danas nije povijest u sta­nju razborito i jasno procijeniti dogadjaje u seli dana­š­njega Gradišća vezana uz priključenje zapadnougarskoga teritorija k Austriji. I danas zakipu ugarske ćuti na „izdajničtvu“ bojnoga to­varuša Austrije, a esterajski Gradišćani bi naj­radje zatajali i zamučali da su tisuć ljet živili u svetoštefanskoj političkoj i gospodarstvenoj zajednici. Naši Hrvati su sa­mo kroz NAŠE NOVINE dobivali informacije o dogadjaji u boju i politiki i iz malobroj­nih ugarskih i nimških me­di­jov, ako su je imali naru­če­no i čitali. Drugačije se je širila samo usmena propaganda.

NAŠE NOVINE jur pri kraju bojnoga ljeta 1914. pišu, da se jur sanja o rascipanju Austro-Ugarske Monarhije i Esterajce i Peme nazivaju „gladnjaki“. Tematika rascipanja monarhi­je i priključenje „zapadne U­garske“ na Austriju se pak pojavi krajem boja, tada jur jako intenzivno. Novine pišu da se u austrijskom parlamentu potribuje oružano zauzeće dijelov od Šopronske, Mošonske i Željezanske županije. Kako se je u Austriji mislilo o većinom od Nimac naseljenoj z­a­padnoj Ugarskoj to su novine pisale sa­mo u negativnom iz­la­ga­nju. (Od Ru­­sov na­se­lje­na istočna U­krajina nam je uzorna pelda za tu situaciju.)

Iz djela historičara Schlaga „Aus Trümmern geboren...“ moremo doznati da se je već u Schwarzenbergerovom kabi­netu 1848. raspravljalo o „ni­m­ški stanovniki“ u Požonskoj, Mošonskoj, Šopronskoj i Že­ljezanskoj županiji, o postav­ljenju „nimške provincije“ uz Dolnju Austriju. Opravdanje nije bilo samo po jeziku, nego kulturno i gospodarstveno. A takova argumentacija se je pri­držala sve do 1921. ljeta. U pitanju je bilo samo: kamo s Hr­vati? A Ugri su veljek na po­četku problematike Hrvate za­gnjavili u nimšku autonomiju i tako zazučili dosadašnji nezaškureni odnos zapadnougar­skih Hrvatov s ugarski vlasti. Ali to ne znači da većina školovanih ne bi ostala bila kod ugarske opcije i odbijala austrijsku. Morebit u prvom redu zbog nepoznavanja situacije i političke naivnosti.

U cijeloj argumentaciji NAŠIH NOVIN je na prvom mjes­tu:

1. jezično-kulturna argumen­tacija, ku su poznavali iz pra­kse i po zakoni. Iz Austrije su znali sa­mo negativo kako su zahadjali s oni Hrvati, ke su u 18. stolj. priključili k Be­čkoj nadbiškupiji: Cimof, Cundrava, Mali­štrof, Sumaraj, bez to­ga da bi poznavali bili šku­ru sudbinu ostalih hrvat­skih op­ćin iz Dolnje Au­strije. Najjači adut je bio: utopit ćemo se u nim­škom oceanu! Hervati ostat ili ne? Zgubit se u nimškom mo­rju, ali zdravi Hervati os­tat va sterpljenom Ugerskom?
2. gospodarstveni argumenti već nisu bi­li tako jaki, jer pored da je Ugarska agrarna zemlja i da će se bolje brigiti za agrarne produkte, da će laglje, unosnije pro­davati svoje produkte po sajmišća u Ugarskoj se je izravnalo — onda se to nije vidilo tako jasno kot danas — ar­gumenti industrijalizirane Au­strije, ka je bila jaka u gotovi produkti i imala tik uz ugar­sku granicu nanizano produkcione fabrike, početo od Gra­ca, Bečkoga Novoga Mjesta, Schwechata, Beča ili možda kih drugih. Ovde je djelao veliki broj djelačev iz zapadne Ugarske, danas bi rekli „pen­dleri“ u takovi produkcija u Austriji.

Sve do jeseni 1919. ljeta su u NAŠI NOVINA uz to, da se po­tri­buje samoodredjenje za Ni­m­ce, Hrvate, Vende, … protesti protiv Esteraja i jugoslavenski inšpiracija. I propagandi zastrašivanja, laži i zapeljanja. Razumljivo, za vrime Ugarske Sovjetske Republike se je pak tendencija za Austriju poja­čala. Tako imamo već u jeseni 1919. i u NAŠI NOVINA točan opis buduće linije razgrani­če­nja med Ugarskom i Austrijom. I sada već nije austrijsko potribovanje nego antanta nas priključuje u Austriju. I rezignirano pozitivno: van iz ovo­ga Babilona, slobodni ljudi (kanimo) biti!

(NB)