Oj pastiri čudo novo, ni­ste nigda vidili ovo… ja­čimo na Badnjak ili na sām Božić pri polnoćici ili pri sv. maši u crikvi — barem oni, ki se na te dane najdu u crikvi. Tako se čini sada i u neki naši seli u predadventsku dakle i jur predbožićnu dob. Čudo nad čudesu: dvojezični ulični natpisi kamo nek oko gleda. Najnoviji primjeri su Novo Selo na Hati i Trajštof na Po­ljanci. Vrlo je to zanimljiva, a naravno i hvale vridna poja­va. Prlje koč su ljudi na hrvat­skom mogli pitati ča su ti uli­čni nazivi samo na nimškom i ča značu. Danas je obrnuto, ljudi na nimškom pitaju ča da ti hrvatski natpisi značu. No, dokle su prlje koč bile s­a­mo jednojezične, nimške, je negdo morao znati i dovoljno nimški, da je to mogao pre­sa­diti na hrvatski.

Danas onim, ki ne znaju hrvatski ni­je potriban tumač, jer ionako iz­nad hrvatskoga naziva stoji i nimški naziv/natpis.

Kako su se časi minjali!!?? Jur je bilo dost teško u črni o­pćina u prošlosti javno ne­što napisati po hrvatsku (na­ravno ima nekoliko iznim­kov med Dolinjimi i na jugu Gradišća). Ali bilo je to ne­zamišljivo u črljeni općina (u neki i do dana današnjega). Gdo je bio za hrvatsko, bio je protiv „furtšrita“, a gdo je bio za asimilaciju, istrgnuo si je iz duše i uma korijene i jerb i u daljnjem ostao bez svojega — a to drugo nimško nije bilo njegovo ili nje. No i napredak nije sve — iz čega je pak slijedila „lose-lose situacija“ za tisuće i tisuće Hrvatov i Hrvatic širom Gradiš­ća a pak i Beča.

Na proslavi 25 ljet manjin­ski školski zakon nedavno na Pedagoškoj visokoj školi u Že­ljeznu smo mogli čuti i izreku visokoga činovnika „…Ako manjina nastaje prevelika, ve­ćina reagira kompletno drugačije“. Ako to pak okrenemo na „ako manjina nastaja sve manja, većina reagira kompletno drugačije. Naime „do­kle su Hrvati bili brojčano još jači pred svim i u veliki se­li na Poljanci i na Hati nisu bili dobrodošli kod Nimcev, a pokidob svaki ima Nimca ili Nimicu o obitelji ili med prijatelji, se je u nekoj autocenzuri pritisnulo hrvatstvo a pred svim i hrvatski jezik.

Da­nas kad je sve manje Hr­vatic i Hrvatov, proporcionalno tomu najzadovanju ra­ste tolerancija sa strane ve­ćinskoga naroda, a tim i sa strane i samih Hrvatov pre­ma svojemu. Sada se (skoro) već ne sramuju za to svoje i to nekadašnje svoje demontstrativno i plakativno nosu na van— ali uglavnom na ve­ćin­skom jeziku. A onda i već ni­je potribno da većinci protes­tiraju s „redts deitsch mi vastehn eich net“. Ako je ionako sve skoro još samo na ni­m­škom, nastaje sve već po se­bi razumljivo da puno toga smi biti napisano i na hrvat­skom. Nekako kao i lipi trak  u vlasi. Potriban nije ali ipak je lipi ukras. Npr. kao zeleni vijenac na glavi mlado­ženje. Svaka ga nosi, ali ča je nekad značio, to već ne znaju.