Potom biti pametan je lako — ili Po tuči zvoniti je kasno dvi su nam jako dobro poznate krilatice. Ali je pravoda i pitanje pameti pred svim ali i iskustva, da se neke stvari moru s relativnom sigurnošću prorokovati odnosno predviditi razvitak ili ča će se dogoditi. U slučaju ruskoga napada na Ukrajinu i na „svoje“ oblasti Luhansk i Doneck se sada sve već čuje „Morali bi to znati!“. Ča bi morali znati? Da će Putin napasti Ukrajinu i da će početi boj i da neće stati u Ukrajini. Sve očitije je, da elitom ne samo naše zemlje fali potribni razum a pred svim i iskustvo, da im fali sposobnost za povijesne analize i da im je u najboljem slučaju samo falilo zanimanje za Rusiju. Ako slušamo u narod, ako čujemo ljude na selu i one ki su još doživili boj ili kim su barem povidali za boj i za puno toga i okolo toga: Oni nisu vjerovali u naredjeni pobojni narativ da „nas je sovjetska armija spasila i oslobodila“ niti ne u to da se smi vjerovati Rusom odnosno nje političkim i vojnim peljačem. Evo toliko ča je narod mislio i govorio, dijelom pomuče, dijelom i glasno i jasno.

Vist o smrti jednoga našega velikana udrila je kao grom usred koncerta za jednoga drugoga našega velikana: Vili Rešetarić i Štefan Kočiš. Jedan je na veliku žalost i tugu nas i cijele Austrije naglo i neočekivano otišao — drugi je na sriću, iako u zreli ljeti, još uvijek med nami.

Priznavanje Jenišev kao narodna grupa u Austriji, moglo bi otvoriti Pandorinu kutiju, škrablju. Toga se već ki/ka i boji. Ali to ćemo morati! I zbog Jenišev, ke tradicionalno nazivaju „bijelimi Cigani“ ili „Putujući“ — ki s pogledom na porijeklo pravoda ništ nimaju s Romi ili ča mi u naši kraji danas podrazumimo pod tim.

Odrasli smo u tom narrativu (ovo je sada aktualna i dosta moderna rič za povidanje i razumivanje odnosno shvaćanje), da je SSova okrutnost, brutalnost i nečlovičnost bio vrhunac u zlu naše zapadne civilizacije. Toliko smo od toga bili pogodjeni, preplašeni, toliko nam se je od toga gadjalo, da si već nismo mogli ili kanili predstaviti da bi ovo bilo kade drugdir moguće ili da će se ovo koč još moći dogoditi. A pak smo morali naučiti, da nisu bili SSovci, ki su u poljskom Katynu 1942. ubili, masakrili desetke tisuće Poljakov, nego da je to bila sovjetska vojska, isto kako i u Kramatorsku i mnogi drugi mjesti. Ča smo doznali o ti zločini, ke su počinili Nimci i Austrijanci u toj nimškoj vojski pod glavnim zapovidničtvom Hitlera i njegovi „elitni“ jedinica, nas je tako šokiralo, da si nismo mogli predstaviti, da bi to još i negdo drugi barem približno mogao isto učiniti.

Vjerojatno nisam jedini, ki si je uoči eklatantnoga podražanja goriva — u mojem slučaju dizela — sām sebi naložio, da će namjesto dopušćenih 130 kilometrov na uru a ponekad, ako u vrimenskoj stiski, i još malo, pravoda nedopušćano, brže, sada voziti samo 100 kilometrov na uru na autocesta.

Poznata je krilatica „Triba najprvo razumiti problem, da bi se ga pak moglo riješiti“. To, naravno, valja i za manjinsko školstvo aktualno u Gradišću a s pogledom u budućnost znamda u budućnosti koč i u Beču.

U medjuvrimenu u dvi ljeti u Austriji imamo jur tretoga ministra zdravstva iz redov Zelenih. Po Anschoberu i Mücksteinu sada se Rauch jur po manje od dvi tajedni počinje potpikovati prik dalekosežnih odlukov u vezi s korona pandemijom. Kumaj je novi ministar odlučio — naravno skupa s drugimi — da ukine odredjene mjere, ograničenja i sigurnosne postupke jur opet mora ponajzad. Kumaj da je otvorio lokale i ukinuo obavezno nošenje maskov, jur je broj zaraženih lizao u višinu.

U prošlosti je bilo malo kih visti iz Bruxellesa, u ki se Poljsku i Madjarsku, dijelom i Slovačku ne bi optužilo, da djelaju protiv principov Europske unije, da ne poštivaju pravila pravne države a pred svim i da nisu pripravni primiti bigunce iz azijatskih i/ili afričkih zemalj. To vjerojatno i nadalje nisu pripravni, ali su pokazali svoju veliku, zapravo nevjerojatnu pripravnost primiti bigunce iz susjedne Ukrajine.

Nevjerojatno kako se je pojavilo angažirana i djelotvorna solidarnost s Ukrajinom a pred svim i s ljudstvom u Ukrajini, ko trpi i pati od ovoga strašnoga neljudskoga napada ruske vojske. Ne moremo dosta nahvaliti brojne pomoćne akcije u naši seli i gradi, ne moremo biti dosta zahvalni bezbroju privatnikov i službenih ljudi, početo od ognjogascev do Črljenoga križa, Caritasa i drugih karitativnih organizacijov.

Ako rekapituliramo minuli tajedan moramo priznati da se je od dana u dan pogoršala situacija — u Ukrajini, a tim i u cijeloj Europi. Zapravo nezamišljivo je bilo za stare i starije med nami, da će u Europi još jednoč moći zbusnuti ovakov konvencionalni boj.