Situacija u naši čuvarnica u osnovni škola u pogledu na hrvatski jezik je čemerna, mogli bi zapravo i reći: katastrofalna. Ne more se svenek samo politiki dati krivica, ali ako je človik u pravom grčkom smislu zoon politicon, dakle društveno biće, človik kao socijalno, političko biće, človik ki je ovisan o društvu i samo u njem more živiti i opstati.

Društvo za pojedinca znači mnoštvo socijalnih grup. Ako politiku dakle vidimo u ovom svojem izvornom filozofskom (grčkom) značenju, onda je sve u životu politika. Onda je i topolitika ako se hrvatski jezik i hrvatski identitet sada još čuda brže zgublja nego ranije, onda je i politika da se u čuvarnica i škola slabo ili znatno premalo podučava hrvatski, ako kao posljedica toga, da ni roditelji (niti staristarji) već ne znaju dovoljno hrvatski, da bi svoju dicu podučavali i odgajali na hrvatskom jeziku.

Ako je sve u životu politika onda je naravno i politika, da se općine ne maru zato, su li zaposlenice u čuvarnica, dakle školovane i diplomirane odgojiteljice Hrvatice, ili su li učiteljice u osnovni škola Hrvatice.

Ako to već nije uvjet pri zapošljavanju, da odgojiteljica zna i hrvatski – ča pravoda još dugo ne zači da zna i podučavati hrvatski i na hrvatskom jeziku i da zna posredovati hrvatsku kulturu i identitet i samosvist – kako neki onda budu ispunjeni politički uvjeti za očuvanje hrvatskoga jezika i kulture i identiteta, dakle dvo- ili većjezičnosti ne samo Gradišća nego našega društva uopće? Kako neka se vjeruje političkim „glavonjam“, ki nam po nedilje prodikuju i glasaju koliko je dobra i važna dvo- ili većjezičnost, ako politička tijela na bazi, tj. u seli i općina, to ne poštuje i se zato ne maru. Kade je naš hrvatski zoon politicon, naše hrvatsko društveno biće, kade je naše hrvatsko društveno tijelo, ko bi politiku zadužilo, dakle od ljudskoga društva potribovalo odgoj svoje dice na hrvatskom? A nekamo za Boga miloga misliti, da par uri hrvatskoga odgoja u čuvarnci ili podučavanja u školi more nešto očuvati, ojačati a kamo li znamda još i dalje razviti.

Mi svi smo zooni politiconi, naša je zadaća i dužnost, mogli bi reći i obaveza, da to i sami činimo ča potribujemo od komunalne, zemaljske i državne politike, od čuvarnice i škole. A ako to zaista kanimo, a to i jasno i glasno potribujemo, onda neka se javu i pokažu ti „seoski politički cesari“ ili njevi partijskopolitički sluge, ki bi se usudili nam to skratiti!

Gdo ako ne mi Hrvati i Hrvatice smo najbolji dokaz za to, da uz hrvatski identitet sigurno i bez sumlje ide i zemaljski, gradišćanski ili gradski, bečki identitet, a po sebi razumljivo i državni austrijski (ili madjarski, slovački...). Mi ne skraćujemo nijednomu ništ, ali nam se skraćuje, da očuvamo i razvijemo to ča je isto naše!