Aktualno imamo posla s dvimi zapravo epohalnimi projekti: Gradišćanskohrvatski govori u tri opsežni sveski (HKDC) i Virtualni arhiv KIS-a u Stinjaki. Obadva projekti se bavu bilježenjem, zapisivanjem, arhiviranjem a tim i očuvanjem jezika na jednu stranu kao i sabiranjem i arhiviranjem audiovizualnoga i jezičnoga blaga i narodnoga dobra.

Tim su obadva projekti – ov od HKDC-a pod dugoljetnim peljanjem Edite Mühlgaszner, ki se je bavio dijalekti i govori, je zapravo završen i čeka velike prezentacije – on od KIS-a, ki su stoprv nedavno zapokrenuli i se sada stoprv počinje razvijati i širiti. Ov KIS-ov projekt se more jur naslanjati na stinjačku svadbu (pir) kao nematerijalnu Unescovu bašćinu, jerb, a projekt HKDC-a temelji na istraživanju, opisivanju i snimanju hrvatskih govorov odnosno jezika čim kanu pokrenuti primanje u listu nematerijalnoga dobra Unescoa. Polag riči predsjednika HKDC-a, Martina Ivančića je ovo na području Europe treti najveći projekt, ki se bavi dijalekti i govori, a šanse su očito dosta dobre, ovim projektom uspiti na ovu listu.

Istraživački projekt o gradišćanskohrvatski govori, ki je pokrenula Edita Mühlgaszner pred već od deset ljet, je dospio i u aktualni godišnjak Hrvatske matice iseljenika Hrvatski iseljenički zbornik. Izdavač od dosle trih opsežnih publikacijov je Hrvatski kulturni i dokumentarni centar u Željeznu. Nositelj Virtualnoga muzeja Stinjaki je mlado ambicionirano društvo Kulturna inicijativa Stinjaki.

Sada se stavlja pitanje će li se igdo baviti i aktivnim posredovanjem hrvatskoga jezika i svega toga ča sačinjava hrvatsku kulturu, a za neke znamda točnije odgovara i suženi terminus gradišćanskohrvatske kulture – svenek odvisno s ke pozicije i geografskoga položaja to gdo gleda i o tom razmišlja. Triba čim već istraživati, zapisivati, pohraniti, zabilježiti, arhivirati i očuvati od zaboravi. To triba biti svakako, barem bi mogao i morao biti temelj na čemu se takaj nešto novoga radja i postavlja.

O tomu tribamo paralelno razmišljati ako nešto arhiviramo i stavljamo u izloge muzeja. To je naravno teže i zahtjevnije, jer za razliku od toga ča je bilo, ča je prošlo i o čemu već nima toliko za razmišljati o aktualni i budući posli pred svim i o tom kako i kamo se triba razviti narodna grupa, kamo neka idu gradišćanski Hrvati o tom, bome ima različna mišljenja.

Ali paralelno toliko vridnomu muzealnomu djelovanju triba uložiti još već, idejov, mašte (fantazije) i snage u daljedavanje toga ča imamo, ča smo si očuvali i od čega smo uvjereni da to triba dalje dati sljedećim generacijam. A onim ki to kanu ali su jur preslabi, njim triba pomoći, da bi u tom uspili!