Polazimo od pretpostavke da bi jeziki šest autohtonih narodnih grup u Ausriji tribali biti službeni jeziki. Nadalje polazimo od toga da su hrvatski u Gradišću i slovenski u Koruškoj i Štajerskoj službeni jeziki u ustavnom rangu i da je u odredjenom dvojezičnom području hrvatski (ili slovenski) drugi službeni jezik uz nimški.

Počelo je opet! Čekali smo dugo, i dočekali! Bruji su konačno mogli prezentirati svoju knjigu povodom 40. obljetnice postojanja Brujev — ali ne njevih prethodnikov The Brew, ti su deset ljet stariji. (O ovoj knjigi smo jur opširno pisali u prošli broji HN a isto tako i u ovi HN.) Ovo je bila odlična prilika da se kaže, kako smo preživili i preobladali koronapademiju, barem to ča je do sada bilo, ne znajući ča nas još sve čeka i kada ćemo morati znamda opet zaključati. Znatiželjni smo bili, da kako će se publika opet pojaviti na ovakove priredbe, će biti još preplašena, bojažljiva, pažljiva — ili ćemo nastaviti upravo onde kade i kako smo završili?

Da su narodne grupe u Gradišću jednu uru dugo tema u raspravi Zemaljskoga sabora, toga najvjerojatnije još nije bilo u povijesti ovoga najvišega gradišćanskoga političkoga zastupničkoga tijela. I svi su se zapravo pozitivno izrazili o gradišćanski Hrvati, Madjari i Romi u zemlji. Zač ne govoru analogno gradišćanskim Hrvatom i o gradišćanski Hrvati i gradišćanski Romi, još nismo otkrili. Moguće to ne velu Madjari i Romi sami o sebi — kih je pravoda u isto toliko zemalj i pokrajin kao i Hrvatov i Hrvatic. Samo da još nisu došli med takove mlinske kamene kako Hrvatiu Gradišću.

Evo, hvala Bogu, opet je krenulo! Opet se je ganuo kulturni motor. Jur opet počinju priredbe — i hrvatske. S Bečom se ne moremo miriti, ni se Karlsplatzom, niti ne s Donaukanalom — tisuće i tisuće pred svim mladjih ljudi. Usko jedni uz druge. Onde se uopće nigdor ne mari za bilo kakove koronamjere a kamo li za nošenje bilo kakovih maskov ili držanje razmaka. Naši ljudi na selu su „pošteniji“. Barem se službeno i oficijelno držu još uvijek valjajućih propisov, iako zapravo već nijedan točno ne zna ča još valja i ča već ne i kako strogo i točno se triba nečega držati ili je znamda jur nestao strah od dobivanja COVIDA-19 i javno uživanje i druženje ionako jur preskočilo sve date granice.

Vrijeda je prošla prva polovica jubilarnoga ljeta u Gradišću, bez da su i narodne grupe nešto opazile od ovoga „jubileja“. Najavljuju se velike izložbe i koncerti i malo ke je prilike, da se ne bi spomenulo i narodne grupe u Gradišću, koliko su važne i koliko obogaćuju ovu zemlju. Smimo si opet jačiti i tamburati u predivni naši narodni nošnja, smimo se opet pokazati s najlipše nacifrane i našminkane strani, čuju opet naše predivne i mile glase i zvuke tamburov — ali ne čuju naše jaukanje, naš plač, naše tužbe i naše prošnje.

Koliko u ovom jubilarnom ljetu hvalu narodne grupe u Gradišću moglo bi nas zapeljati, da bi se konačno mogli nagnuti u naslonjači i ustanoviti: sada smo uspili * sada smo spašeni *sada je konačno zaustavljena asimilacija * sada ćedu se dica konačno učiti i naučiti hrvatski * sada će se i hrvatska kultura očuvati * sada će se u okviru našega multiploga identiteta očuvati i hrvatski element * sada ćemo konačno dostati sve one ustanove, ke su potribne za opstanak i naroda i narodnosti * sada ćedu se i Nimci početi učiti manjinske jezike * sada će zaista biti ostvarena dvojez

Dvim „dirigentom“ u hrvatskom Savjetu za narodnu grupu, Martinu Ivančiću i njegovomu jur dugoljetnomu zamjeniku Stanku Horvatu se je još jednoč ugodalo da u relativnom miru projde sjednica Savjeta i odibiranje za predsjednika. Ali jur duglje kipi unutar Savjeta i nakuplja se na zadovoljstvo različnih savjetnikov i savjetnic. Prvič s poslovnim redom a drugič i s odlukami uoči sjednic u ki je zapravo jur sve prije odlučeno od ovih dvih „dirigentov“ i moguće još nekih njevih pijunov i skakačev (da se služimo izrazov iz šaha), ali su savjetniki zapravo svenek postavljeni pred gotove činjenice.

Jedan od najplodnijih suvrimenih „štoričarov“ ali prije svega pjesnikov, Anton „Tonči“ Leopold nas je ostavio. Bog mu je darovao dug žitak sa skoro spunjenih 93 ljeta. A ipak čuda prekratko, da bi mogao sve izreći i napisati, ča se je nakupilo u njegovoj duši i njegovom umu a takaj i znatno prekratko, da bi zaista vridnovali njegovo značenje. Triba mu hvaliti za našu književnost ali pred svim na daru za čuvanje, bilježenje i arhiviranje našega jezika, ki je dijelom jur nestao, ali ga imamo još u arhivi, u knjiga na vrpca i na nosači zvuka.

Polako se opet otvara naše društvo, sve manje oštra su zaključanja, lockdowni, sve već ljudi je cipljeno i tim se barem ufaju, da ih bilo ka varijanta koronavirusa odnosno COVIDA već ne more pogoditi. Političari a s njimi i uticajni gospodarstveniki i kulturnjaki su zaključili, da „moraju“ otvoriti ako kanu prepričiti ili obajti veće nemire, razbijanja a s tim u vezi i ranjenja i ubijanja ljudi.

Generacije hrvatskih školarov i školaric a pak kašnje i studentov i studentic iz Gradišća i Beča se rado spominju na jezične tečaje u Hrvatskoj, ki su bili važan dio ljetnoga programa Hrvatskoga akademskoga kluba. U minuli ljeti je zanimanje palo za ove jezične tečaje u Hrvatskoj — kako sa strane sudionikov tako i organizatorov, tako da su druge organizacije u Gradišću dijelom preuzele pozivanje pak i putovanje na ovakove tečaje u Hrvatsku, pretežno na odmarališća na hrvatskom Jadranu. Ali je HKD u Gradišću zato pozivao na tečaje ljeti na Jadranu a za dicu je organizirao jezične kempe u južnogradišćanski Stinjaki i u sjeverogradišćanskom Velikom Borištofu.