Šaca se, da u Europi živi kih 100 milioni ljudi, ki su dijel kih 340 autohtonih manjin. U Europskoj uniji postoji zvana toga kih 60 regionalnih jezikov, kimi govori kih 40 milioni ljudi. Ovim brojem i grupam slišu i gradišćanske Hrvatice i Hrvati.

Dvi organizacije njih, ada Hrvatsko kulturno društvo i Hrvatski centar u Beču, su i dio FUEN-a, Federacijske unije europskih narodnosti. Ta FUEN je nedavno na Europskom sudu pravde izgubio i potvrdio odluku Europske komisije. Ta naime ne predlaže nikakove pravne akte temeljene na Europskoj gradjanskoj inicijativi Minority safepack inicijative. Ako se gdo još spominja 2017. i pred svim 2018. ljeta su ljudi sabirali potpise za MSPI – čuda drugih manjin širom Europe je bilo još znatno uspješnije - i koncem konca je kih 1,2 milioni ljudi potpisalo ovu gradjansku inicijativu.

2021. ljeta u januaru, nasred koronapandemije, je Europska komisija onda – medijski jako slabo opaženo – odlučila, da zakonodavne mjere gledeć postojećih programov nisu potribne. Europski sud pravde je sada potvrdio ovu odluku. FUEN se nato javio prilično oštrimi riči: „EU podupira manjine dokle je simbolično”.

Ako ide za čuvanje lingvističkoga diverziteta, onda rado prispodabljam s čuvanjem biodiverziteta. Sve dvoje je u medjuvrimenu došlo do neke točke, kade pasivno „čuvanje” već nije dost, nego je potribno aktivno „podupiranje”. Problem je, da je stvar relativno kompleksna. Postoju načela, ka moraju valjati za sve. Tako je činjenica, da porast temperaturov ugrozi sadašnji ekološki sistem – isto valja za porast asimilacije. Pitanje je, kako to efektivno zaustaviti. A na ovom polju je onda potribno podrobno proučavanje situacije, testiranje i redovite adaptacije. Ako na primjer prenačinjamo lapat u sinokoš, mora se stalno gledati, ča se minja, ča nikne i komu to pomaže, moraju se prenačinjati prirodne strukture. Spodobna je stvar med nami gradišćanskimi Hrvaticami i Hrvati. Razlika je, je li kanim podupirati jezično stanje u Novom Selu, Mjenovu ili Bandolu. Svagdir ćedu se morati premisliti špecijalizirane štrategije. Nekoliko naših društav to uspješno pokaže. A ako se točno pogledaju ova društva, onda će se vrijeda viditi, da su samo ta društva uspješna, ka se redovito adaptiraju na situaciju. To triba dugoročni trud. Sad more nekoliko sel imati sriću, da univerzum uprav u to vrime ispljune motiviranu grupu ljudi, kim ne sfali energija, o „aktivnom“ podupiranju onda još nije govora.

Čuvanje lingvističkoga diverziteta je uprav iz toga razloga tako kompleksan i politički nepoželjan – kot i čuvanje biodiverziteta. Ako sistem jednoč već nije u ravnoteži, triba duplo toliko truda, dugoročno financiranje i odricanje od nekih ugodnih navikov, a to stoji.