Samo manjina Gradišćanskih Hrvatov odobrava opstanak jezika. Mnogim Gradišćanskim Hrvatom je svejedno, je li će jezik izumriti ili ne. Kadakoč oni hrvatski jezik gledaju kot dio svojega identiteta. Ali to istovrimeno ne znači, da im je važno kultivirati svoj jezik. Prenaporno im je usavršavati svoj jezik onako, da bi mogli govoriti o e­laboriranom kodu. 

U koj mjeri podupiraju službeni organi gradišćanskohrvatski jezik?

Unesco Ad Hoc Expert Group on Endangered Languages je izdjelala kriterije, na temelju kih moremo reći, je li neka dr­žava podupira dost svoje ma­njinske jezike ili ne. Država m­o­re manjini nuditi jezična pra­va, a vlada more biti negativno ori­jentirana prema jezičnim ma­njinam. Spomenuta grupa ekspertov za ugrožene jezike veli, da je govora o pasivnoj asimilaciji, ako je većinskomu naro­du svejedno, je li se govori ma­nji­n­ski jezik u državi ili ne, dokle dominantni jezik ostaje dominantan. U slučaju da ovo miš­ljenje prevladava u javnosti, je politika prem postojećega ma­njinskoga zakono­davstva na­zlobna i manjinski jezik ima čemeran imidž. Aktivnu asimi­laciju karakterizira to, da se cijela školska izobrazba dici po­sreduje na dominantnom jeziku. To je signal za manjinu, da napusti svoj jezik, ki nije vridan, da se u njem posreduje znanje.

Gradišćanskohrvatski jezik se hasnuje samo doma, u druge društvene oblasti se on nije pr­o­širio. Tamo mu nije dopušćan pristup (Es ist eh toll, dass ihr Kroatisch könnt, in meiner Gegenwart ist es aber unhöflich, Kroatisch zu sprechen!). Još i u hrvatski seli nije svenek mo­guće na cesti pominati se po hrvatsku. Većina hrvatskih st­anovnikov po­lazi od toga, da dica već ne raz­umu hrvatski. Jezični nivo je nizak. Tipičan je restringiran kod, skroman vokabular, na temelju koga ni­je moguće komunicirati na svi konverzacijski razina. Jezik ni­je dost atraktivan, da bi ga roditelji svojoj dici naprikdali. Zato kad jeziku u svi društveni domena nisu dodiljene važne i hasnovite funkcije, on nije u stanju biti identifikacijsko sre­d­stvo. Kad Gradišćanski Hrvati govoru hrvatski, iz dominantnoga nimškoga jezika prevadj­a­ju u hrvatski jezik. Nimški je­zik tim ima ulogu onoga, u kom govornik misli. To u konverzaciji more biti mukotrpno.

Gradišćanskohrvatski jezik se već ne dava dalje od generacije do generacije. Mladi ljudi, ki još znaju jezik, već kumaj mo­ru najti govornike svoje glihe, da bi mog­li hasnovati jezik. I sami Gra­diš­ćan­ski Hrvati se med sobom već ne pominaju po hrvat­sku. Još i u oni domena, u ki se je jezik dugo mo­gao držati, to je na priliku u Cri­kvi, ga polako napuš­ćaju, još i u oni seli, u ki živi većina Gra­diš­ćanskih Hrvatov. Perpetuiranje jezika, očuvanje od propasti, je jako nesigurno. Zato je potribno, da se počne dokumentirati je­zik, kako se hasnuje u različni komunikacijski okolnosti.

Unesco Ad Hoc Expert Group on Endangered Languages, zajednica sociolingvistov na svit­skom glasu je izdjelala regule, kako odrediti vitalnost jezika i stupanj njegove u­groženosti. Na temelju tih regulov ću u dojdući puti opisati stanje gradišćanskohrvatsk­o­ga jezika i upozoriti na to, kako hit­no je dokumentirati gradišćansko­hrvatski jezik.

Grupa prominentnih sociolingvistov, takozvana UNESCO Ad Hoc Expert Group on Endangered Languages je 2003. ljeta objelodanila istraživački iz­vje­štaj o tom, kako odrediti vitalnost nekoga jezika i stupanj njegove ugroženosti. Pod naslovom „Language Vitality & Endangerment“ je ovo znanstveno dje­lo pristupačno zainteresiranoj pu­bliki i svim onim, kim je že­lja evaluirati stupanj vitalnosti nekoga jezika. Iz toga naime proizlazi, kako potri­bno je, da se dokumentira neki jezik, da ne bi bio pozabljen u slu­čaju da izumre. Visokokaratni sastav sociolin­gvistov i lingvističkih antropologov svitskoga ranga — Brenzinger, Dwyer, Graaf, Grinevald, Krauss, Miyaoka, Ostler, Sakiyama, Villalon, Yamamoto und Zepeda — je izdjelalo 9 faktorov na temelju kih se more odrediti sociolingvistički status neke jezične zajednice, da bi se mo­gli izviditi prioriteti za koordinirane akcije.

Država, ka pripadnikom ma­nji­ne kani omogućiti hasnovanje jezika i ka kani, da oni tradiraju jezik svojim budućim generacijam, si mora staviti pitanje, s kakovom politikom će to dostignuti. Obdržava­nje jezika je jedno, a revitalizacija jezika drugo. Med timi dvimi entiteti postoju raz­like i zato će­mo to precizirati.

Ako jezik kot kapital nije pravično podiljen i mu fali prestiž, mora intervenirati država i se skrbiti za to, da on kot resursa na tržišću dobene na vridnosti. U pogledu na to piše švicarski eko­no­mist i komunikolog Fran­çois Grin (2009/2006): The more people use it, the more valuable it becomes, as a tool for communication, to people who already use it. Grin jezik stavlja u ekonomski kontekst i veli da jezik govo­r­nikom nastaje tim vridniji i značajniji, čim već ljudi ga hasnuje. Pritom Grin hasnuje terminus iz ekonomi­je, i to tržišni slom/­Markt­ver­sa­gen/­market failure. Tržišni slom zna­či, da resurse nisu eficijentno podiljene zato kad je tr­žišće prepušćeno samomu se­bi. Ali država je u stanju re­gulirati tržišće na dobrobit svih.

Za vrime stvaranja novih nacijov u Europi su mnoge države u 19. stoljeću za svoju nacionalnu državu priželjkivale strukturu jednojezičnosti. Ta­da jezi­čni pluralitet ni­je bio opcija. Poslje­dica toga je bila, da su se jezične manjine počele asimilirati. Tim je propala šansa, da bi se etablirale multikulturne za­jednice. Soci­o­lin­gvist Thomas Ricento veli, da fenomen jednoga jezika za jednu naciju ima svoje korene u Francu­skoj revoluciji i u zbudja­nju na­cio­nalistič­­kih tendencijov, ali da je takova zamisao neprirodna za društvenu organizaciju. Ako je nešto norma, onda većjezičnost (prisp. Ricento 2009/2006).

Manjinsko pravo je Ahilova peta u medjunarodnom pravu, ar je ono minimalistički formulirano. Uz to se države prem potpisivanja mnogovrsnih konvencijov i ugovo­rov ne maru za to, da bi ispunile internacionalne standarde. Je li će neka država čuvati svoju manjinu ili prepustiti ju samoj sebi, a tim propasti, odvisi od nje do­brohotnosti. Na europskoj razini imamo dost programatičnih izjavov prez prav­noga efekta. A ipak su konvencije važne, kad odsu­djuju diskriminaciju manjin i pasivnost držav u vezi sa svojimi manjinami.