Manjinsko pravo je Ahilova peta u medjunarodnom pravu, ar je ono minimalistički formulirano. Uz to se države prem potpisivanja mnogovrsnih konvencijov i ugovo­rov ne maru za to, da bi ispunile internacionalne standarde. Je li će neka država čuvati svoju manjinu ili prepustiti ju samoj sebi, a tim propasti, odvisi od nje do­brohotnosti. Na europskoj razini imamo dost programatičnih izjavov prez prav­noga efekta. A ipak su konvencije važne, kad odsu­djuju diskriminaciju manjin i pasivnost držav u vezi sa svojimi manjinami.

 

Zač Gradišćanski Hrvati ne moru profitirati od Manjinske čarte?

Dva dokumenti Vijeća Eu­rope, to su Europska čarta ma­njinskih i regionalnih jezikov pak Okvirna konvencija o čuvanju nacionalnih manjin su u pravnom pogledu obavezne za države potpisnice. Ali one jezične manjine, ke nimaju vlašću instituciju za jezično planiranje, nimaju hasni od njih (prisp. Darquennes 2012). Takova manjina su i Gradiš­ćanski Hrvati, ar nimaju instanciju s jasno isformuliranimi cilji za čuvanje i razvitak jezika.

 

Zač su jezična prava za gradiš­ćanskohrvatsku manjinu prez vridnosti?

Nacionalne manjine u Europi, a to su i Gradišćanski Hrvati, se definiraju po svojem jeziku. Zato su im potribna jezična prava. Samo jezična prava ne­koj manjini omogućuju hasnovanje jezika u javnom žitku. Hasnovanje jezika u javnom žitku je garancija za to, da je­zik ima budućnost. Gradiš­ćan­ski Hrvati imaju odredjena jezična prava, ali je ne iskorišćavaju. Oni nisu naučni hasnovati on jezik u javnosti, ki je jur svenek bio ograničen na neformalna područja. Zvana toga gradišćanskohrvatski jezik nije ni fit za javno hasnovanje, kad terminološki nije adekvatno iz­gradjen. Gradišćanski Hrvati s nimškim jezikom znaju bolje baratati nego s hrvatskim. Na nimškom jeziku su se školovali i stekli svu izobrazbu. Hrvat­ski jezik dugo vrime nije bio odobren u javnosti.

 

Ako jezik u javnosti nima mjesta, nastaje besmislen

Da se človik more naučiti svoj materinski jezik i da mu je dopušćano hasnovati ga u javnosti, to je conditio sine qua non za pripadnika manjine. Prez toga ne ide (prisp. Hofmann 2005). Lingvistica Gabrielle Hogan-Brun i politolog Stefan Wolff dvoju, da je manjini dost dati joj jezična prava. Ovi stručnjaki velu, da su potribna takozvana ‘language rights plus’. Jezik, ki vegetira u čemerni ekonomski i društveni prilika nije atraktivan za učnju. Ta­kov jezik nije vridan da se spasi, uopće ne onda, kad ga govorniki gledaju kot hendikep za svoj socijalni napredak. Samo, ako je­zik steče prestiž u javnosti, ga ljudi kanu hasnovati. Hogan-Brun & Wolff velu, da je zato potribno planirati jezik, a to moraju djelati institucije vlade. Za gradišćanskohrvatsku jezičnu manjinu to znači, da država mora nastati aktivna, ako joj leži na srcu budućnost ovoga jezika.

 

Agnjica Csenar-Schuster 

 

Kategorije