Manjinsko pravo je Ahilova peta u medjunarodnom pravu, ar je ono minimalistički formulirano. Uz to se države prem potpisivanja mnogovrsnih konvencijov i ugovorov ne maru za to, da bi ispunile internacionalne standarde. Je li će neka država čuvati svoju manjinu ili prepustiti ju samoj sebi, a tim propasti, odvisi od nje dobrohotnosti. Na europskoj razini imamo dost programatičnih izjavov prez pravnoga efekta. A ipak su konvencije važne, kad odsudjuju diskriminaciju manjin i pasivnost držav u vezi sa svojimi manjinami.
Zač Gradišćanski Hrvati ne moru profitirati od Manjinske čarte?
Dva dokumenti Vijeća Europe, to su Europska čarta manjinskih i regionalnih jezikov pak Okvirna konvencija o čuvanju nacionalnih manjin su u pravnom pogledu obavezne za države potpisnice. Ali one jezične manjine, ke nimaju vlašću instituciju za jezično planiranje, nimaju hasni od njih (prisp. Darquennes 2012). Takova manjina su i Gradišćanski Hrvati, ar nimaju instanciju s jasno isformuliranimi cilji za čuvanje i razvitak jezika.
Zač su jezična prava za gradišćanskohrvatsku manjinu prez vridnosti?
Nacionalne manjine u Europi, a to su i Gradišćanski Hrvati, se definiraju po svojem jeziku. Zato su im potribna jezična prava. Samo jezična prava nekoj manjini omogućuju hasnovanje jezika u javnom žitku. Hasnovanje jezika u javnom žitku je garancija za to, da jezik ima budućnost. Gradišćanski Hrvati imaju odredjena jezična prava, ali je ne iskorišćavaju. Oni nisu naučni hasnovati on jezik u javnosti, ki je jur svenek bio ograničen na neformalna područja. Zvana toga gradišćanskohrvatski jezik nije ni fit za javno hasnovanje, kad terminološki nije adekvatno izgradjen. Gradišćanski Hrvati s nimškim jezikom znaju bolje baratati nego s hrvatskim. Na nimškom jeziku su se školovali i stekli svu izobrazbu. Hrvatski jezik dugo vrime nije bio odobren u javnosti.
Ako jezik u javnosti nima mjesta, nastaje besmislen
Da se človik more naučiti svoj materinski jezik i da mu je dopušćano hasnovati ga u javnosti, to je conditio sine qua non za pripadnika manjine. Prez toga ne ide (prisp. Hofmann 2005). Lingvistica Gabrielle Hogan-Brun i politolog Stefan Wolff dvoju, da je manjini dost dati joj jezična prava. Ovi stručnjaki velu, da su potribna takozvana ‘language rights plus’. Jezik, ki vegetira u čemerni ekonomski i društveni prilika nije atraktivan za učnju. Takov jezik nije vridan da se spasi, uopće ne onda, kad ga govorniki gledaju kot hendikep za svoj socijalni napredak. Samo, ako jezik steče prestiž u javnosti, ga ljudi kanu hasnovati. Hogan-Brun & Wolff velu, da je zato potribno planirati jezik, a to moraju djelati institucije vlade. Za gradišćanskohrvatsku jezičnu manjinu to znači, da država mora nastati aktivna, ako joj leži na srcu budućnost ovoga jezika.
Agnjica Csenar-Schuster