Država, ka pripadnikom ma­nji­ne kani omogućiti hasnovanje jezika i ka kani, da oni tradiraju jezik svojim budućim generacijam, si mora staviti pitanje, s kakovom politikom će to dostignuti. Obdržava­nje jezika je jedno, a revitalizacija jezika drugo. Med timi dvimi entiteti postoju raz­like i zato će­mo to precizirati.

 

Revitalizacija ili obdržavanje jezika

Kad je govora o tom, da se je­zik neka obdrži ili očuva, se to odnosi na manjinski jezik, ki je još vitalan, iako se jur vidu znaki propada­nja, jezične erozije. O revitalizaciji jezika se govori u vezi s jezikom, ki je ugrožen kotno gradišćansko­hrvatski jezik. U tom slučaju je u pitanju minimiranje škode i pokušaj preobrnuti negativni trend. Zadaća države je poduzeti sve političke mjere, da se z­austavi umiranje jezika. (pri­s­podobi Fishman 1991). Revitalizacija i obdržavanje jezika su konkretne mjere u okviru jezične politike i jezičnoga planiranja.

 

Zač ne obdržati gradišćanskohrvatski?

U pogledu na gradišćanskohrvatski jezik moramo govoriti o revitalizaciji jezika, iako je kod nas prošireno govoriti o očuv­a­nju i obdržavanju jezika. Unesco o gradišćanskohrvatskom jeziku veli, da je definitivno u­grožen. Rodite­lji ga dicu već ne uču kot materinski jezik. Zva­na toga su naj­mladji govorniki u rodi­telj­skoj generaciji. Kad se rodite­lji pominaju s dicom hrvatski, dica zvećega već ne odgovaraju na hrvatskom jeziku (Unesco 2003). Za u­mirajući j­ezik se u socioli­n­gvistiki govori o ugro­že­nom, spavajućem, moribundnom jeziku ili o jeziku u agoniji. To je u prvom redu sudbina autohtonih jezi­kov (prispodobi Coronel-Molina 2011).
Kad se zapo­čne revitali­za­cija, se započne i dokumentiranje i saniranje jezika. 

 

Od jaslic do sveučilišća

Mjere su potribne na svi razina, da bi se regenerirao moribundni jezik i kompenzirala škoda. Jezik se mora izgradjivati, da bi mogao biti fit za različna društvena područja. Mo­ra se reformirati i jezično podučavanje. Govornikom se mo­ra omogućiti hasnovanje jezika u javnosti i naprikdavanje mladoj generaciji. Ako se ugo­da okrenuti negativni trend, se jezik more opet zibrati. Pritom je potribno zgledati se za kulturne i jezične osebujnosti manjine. Obitelj, škola i društvo pri revitalizaciji jezika igraju važnu ulogu. Jezik mora biti upeljan u javnosti, i to u svi funkcionalni domena, u obrazovni institucija, od dičjih jaslic do sveučilišća, kade mora kvalificirano učite­ljstvo govoriti i podučavati jezik. Autohtoni jeziki svita imaju čemerne izglede za budućnost. Uzrok za to je, da moćne elite diskriminiraju jezik i da pripadniki manjine svoj materinski jezik odbijaju, ar im nije dost dragocjen i od njega nimaju dost hasni. I tako manjinski jeziki vegetiraju kade-tade u periferiji. Stoprv kad pripadniki gradišćanskohrvatske manjine svoj jezik s osvidočenjem poč­nu daljedavati mladoj generaciji, ćemo moći govoriti o us­pješnom i vjerodostojnom jezičnopolitičkom angažmanu države. 

 

(Agnjica Csenar-Schuster)

Kategorije