U koj mjeri podupiraju službeni organi gradišćanskohrvatski jezik?

Unesco Ad Hoc Expert Group on Endangered Languages je izdjelala kriterije, na temelju kih moremo reći, je li neka dr­žava podupira dost svoje ma­njinske jezike ili ne. Država m­o­re manjini nuditi jezična pra­va, a vlada more biti negativno ori­jentirana prema jezičnim ma­njinam. Spomenuta grupa ekspertov za ugrožene jezike veli, da je govora o pasivnoj asimilaciji, ako je većinskomu naro­du svejedno, je li se govori ma­nji­n­ski jezik u državi ili ne, dokle dominantni jezik ostaje dominantan. U slučaju da ovo miš­ljenje prevladava u javnosti, je politika prem postojećega ma­njinskoga zakono­davstva na­zlobna i manjinski jezik ima čemeran imidž. Aktivnu asimi­laciju karakterizira to, da se cijela školska izobrazba dici po­sreduje na dominantnom jeziku. To je signal za manjinu, da napusti svoj jezik, ki nije vridan, da se u njem posreduje znanje.

 

U Austriji vlada aktivan i pasivan proces asimilacije

Na temelju spomenutoga mo­remo reći, da Austrija gradiš­ćanskohrvatski jezik ne podupira s onim intenzitetom, s kim bi to bilo potribno. Zgubljanje jezika moremo odrediti na ko­n­tinuumu med pasivnom i ak­tivnom asimilacijom.

 

Zač? U Austriji imamo jezična prava, ka nisu implementirana:

  1. Nimcem je sv­e­jedno, je li gradiš­ća­n­skohrvat­ski jezik postoji ili ne. Oni se ga ne uču, odnosno ne kanu učiti. Kad se na njem Gradiš­ćan­ski Hrvati pominaju, im se nare­djuje, da neka prelazu na nim­ški. Polag grupa ekspertov, sociolingvistov je za takovu jezičnu politiku tipična mržnja.
  2. Cijelo školsko obrazova­nje je u dominantnom nimškom jeziku. To znači da je obrazovni jezik svakoga Gradišćan­sko­ga Hrvata nimški s posljedicom da se gradiš­ćanskohr­vat­ski u školi ne uči i ne nauči ta­ko dobro da bi bio alfabetiziran. Gdo nije alfabetiziran, ne zna pisati, a kamoli prevadjati. U najbo­ljem slučaju se gra­dišćan­skohrvatski jezik podu­čava kot tudji jezik u škola, za ke iz tih uzrokov naravno ne moremo reći da su dvojezične, iako se tako zovu.
  3. Ne samo da se pisanje u jeziku ne podupira, ne podupira se ni konverzacija, tako da je­zik govori sve manje mladih ljudi.
  4. Da je gradišćanskohrvatski jezik bogatstvo, govoru politi­čari u javnosti. Ali mi znamo, da su to prazne riči, floskule. Država Austrija jezike ne tretira ravnopravno. Jezični zakoni nisu ispunjeni.
  5. Gradišćanskohrvatski je službeni jezik s efektom da je nimški jezik ostao mjerodavni jezik u službeni domena. Dr­ža­va ne podupira hasnovanje gradišćanskohrvatskoga jezika s ciljanimi kampanjami ili organiziranimi akcijami. Gradišćanskohrvatski jezik se tolerira u toj mjeri, u koj se hasnuje u vlašći četiri zidi med sobom.

 

Agnjica Csenar-Schuster

Kategorije