Unesco Ad Hoc Expert Group on Endangered Languages, zajednica sociolingvistov na svit­skom glasu je izdjelala regule, kako odrediti vitalnost jezika i stupanj njegove u­groženosti. Na temelju tih regulov ću u dojdući puti opisati stanje gradišćanskohrvatsk­o­ga jezika i upozoriti na to, kako hit­no je dokumentirati gradišćansko­hrvatski jezik.

Zač dokumentirati jezik?

Ako ne kanimo, da se izgubi gra­diš­ća­n­skohrvatski je­zik, nego da ostane budućim generacijam, je potribno dokumentirati ga. U slučaju da one jur izumrli jezik budu kanile oživiti, je potribno bilježiti reprezentativne komunikacijske situacije i nanotirati lingvisti­čki. Prvo se mo­ra izdjelati op­širan tekstualni korpus, da bi se mogao opisati i dokumentirati jezik. Digitalni rječnik nimškoga jezika, to je Digitales Wörterbuch der deutschen Spr­a­che des 20. Jahrhunderts (Dwds) sadržava već nego 100 milijoni tekstualnih riči (pri­spodobi http://www.dwds.de/ ressourcen/korpora/). U prispodobi s tim rječnikom ima naš Rječnik cirka 25.000 upisov. Anotacije o gramatiki i kon­tekstualnom hasnovanju riči u Rječniku su skromne.

Zač je država kriva?

Odgovorna državna tijela u A­ustriji bi morala na temelju stupnja ugroženosti formulira­ti jasne političke cilje za revitalizaciju jezika. Hitno bi morala utemeljiti osebujnu instituciju za revitalizaciju i dokumentaciju jezika. Po­sto­jećim gradišćansko­hr­vat­s­kim kulturnim društvam fa­li know-how. Za to su potribni sociolingvisti. Laiki, kim fali potrib­no stručno znanje, moru već škoditi nego hasniti. Dužnost države je da se skrbi za izo­brazbu stručnjakov u gradiš­ća­nskohrvatskoj zajednici. Adekvatna jezična politika i planiranje gradiš­ćan­sko­hrva­t­skoga jezika se ne smi odga­djati na nigdarovu. U slučaju da se ne poduzmu spomenuti koraki, nam mora biti jasno, da država nije ozbiljno pripra­v­na čuvati autohtonu manjinu i gradišćanskohrvatski jezik, iako za to postoju konkretni jezični zakoni. Jezična politika države do dana današnjega nije bila eficijentna, nego totalno kriva. Zač? Ljudi već ne komuniciraju na gradišćansko­hrvatskom jeziku. Dica ga kumaj još govoru. Ako ga govo­ru, samo slabo. U javnosti jezik ku­maj egzistira. Čim se grupi Gradišćanskih Hrvatov pridr­u­ži jedan jedini Nimac, se prelazi na nimški jezik. A ako ne, se Nimac velje javlja, da je nepristojno govoriti hrvat­ski. Za sve to postoji jedan jedini krivac: Država sa svojom diskriminirajućom politikom. 

Agnjica Csenar-Schuster