Ov pandiljak se je u Gradiš­ću i u Beču počela škola. Za­to željimo kao prvo svim ško­­laricam i školarom srićno novo školsko ljeto! Kada se je počelo novo škol­sko ljeto? Ljetos se je školsko ljeto po­čelo 4. septembra. Isto tako se veli: Ja imam rodjendan 22. (dvadeset drugoga) okto­bra. Oni se vraćaju s odmora stoprv 10. (desetoga) novembra. Dan žen svečujemo svako ljeto 8. (osmoga) mar­ca a Dan državnosti 26. (dvadeset šestoga) oktobra. Martinje je 11. (je­dinaestoga) novembra, on­da u Gradišću nij škole. A bečanska dica imaju 15. (petnaestoga) novembra slobodno, jer onda je Dan sv. Leopolda. Primjeri u ovi zgornji rečenica odgovaraju na pitanje: Kada? Kako vidimo stoju ovde i redni broj (4., 22., 10.,…) i imenica (naziv miseca) u genitivu.

Pridjevi imaju u hrvatskom jeziku uz rod (lip, lipa, lipo), jedninu i množinu (lip kip – lipi kipi) i deklinaciju. (N lip, G lipoga, D lipomu…) i morfološku mogućnost izre­ći odredjenost ili neodredje­nost. I u nimškom jeziku ra­z­likujemo odredjenost i neodredjenost: „ein guter Film — der gute Film“. Zato nas čudi, da mi gradišćanski Hr­vati većkrat mišamo ove dvi kategorije. Nije naime isto Velik brig je zasnigan. i Veliki brig je zasnigan. Postoji jasna razlika u ovi dvi rečenica. U prvoj rečenici je pridjev neodredjen (neki brig), a u drugoj je odredjen (jedan brig med već brigov).

Pomoću aspektnih ili vidnih parov nekoga glagola moremo točno opisati, ča se dogadja, npr.: zaljivati – zaljati: Svaki dan zaljivam svoje kitice, no danas sam je zabila za­ljati. Obadva vidni pari gla­su u nimškom „gießen“, ali mi u hrvatskom jeziku ćutimo da zaljivati označuje ov­de ponavljanje radnje (Han­d­lung), a zaljati jednu jedinu radnju.

U ovoj rubriki smo jur jednoč spomenuli, da interferencije nastaju zbog kontakta s nekim drugim jezikom. Tako i mi, na primjer, u na­ši govori čudakrat tvorimo rečenice prema nimškomu modelu. Zato ćemo se danas baviti primjeri, ki se redovito čuju, ali ki su krivi — ada ne odgovaraju hrvatskoj gra­matiki — jer su doslovan pri­jevod iz nimškoga jezika.

U hrvatskomu jeziku imamo oblik, ki se zove posvojni pridjev. Ov pridjev veli, čije je ča. Na primjer: ako ima brat stan, onda je to bratov stan; ako ima mama auto, onda je to mamin auto; ako ima otac knjigu, onda je to očeva knjiga, ako ima Štefan vrt, onda je to Štefanov vrt, ako piše Čenar pjesme, on­da su to Čenarove pjesme, itd.

U zadnjem broju naše kolum­ne smo se bavili konjugacijom glagolov e-, i- pak a-konjugacije kade smo upozorili na to, da se u gh. književnom jeziku preporučuju kratki obliki u 3. licu množine.

Pokidob već nij bilo mjesta upozoriti na iznimke, ćemo danas još spomenuti, da su kod sljedećih dvih glagolov ispravni pravoda duži a ne kraći nastavki, a to su: ću, ćeš, će, ćemo, ćete, ćedu i grem, greš, gre, gremo, grete, gredu. Pri­mjeri u rečenici: U njevoj obitelji ćedu Majkin dan svečevati tajedan kašnje, jer je jedno dite na službenom putovanju. Moji roditelji gredu redovito k sv. maši.

Danas ćemo si još pogledati glagole, ki u infinitivu zavr­­ša­vaju na -ati i ki u pravilu pripadaju -a konjugaciji (usp. Gramatika gradišćanskohrvatskoga jezika, 2003: 196). Prema Gramatiki imamo kod glagolov -a konjugacije u 3. l. množine nastavak aju ( a nije -adu!) jer kod a-konjugaciju glasu nastavki: -am, -aš, -a, -amo. -ate, -aju: pitam, pitaš, pita, pitamo, pitate, pitaju (a nije pitadu!) ili znam, znaš, zna, znamo, znate, znaju (a nije znadu!). Primjeri u re­čenici: Oni još ne znaju, kada ćedu dojti k nam. U prazniki se moja dica najradje igraju po cijel dan šah ili gledaju televiziju.

U naši hrvatski govori sridnjega Gradišća imamo kod konjugacije glagolov u 3. li­cu množine čudakrat duži­čke nastavke, npr.: „Moji ro­ditelji su jur jako stari i već ne vididu dobro. Ali oni si ja­ko rado jačidu naše hrvat­ske jačke i se pri tom svenek ja­ko smijedu.“ U gh. književnom jeziku se preporučju kratki nastavki (usp. »Grama­tika gradišćanskohrvatskoga jezika«, 2003: 196), tako da je pravilno: Moji roditelji su jur jako stari i već ne vidu dobro. Ali oni si jako rado jaču naše hrvatske jačke i se pri tom svenek jako smiju.

Većkrat vidimo, da posebno mladi ljudi, neke naše riči pišu krivo.

Pogledajmo si kao prvo pri­djeve, ki imaju predmetak ili prefiks „pre-“ i ke neki od nas većkrat ne pišu prema pravili hrvatskoga pravopisa, nego prema pravili nimškoga jezika, ča je krivo. Ako je ča preveć lipo, onda je preli­po a ne „pre lipo“ (zu schön). Ako je preveć veliko, onda je preveliko a ne „pre veliko“ (zu groß). Primjeri u rečenici: To je preteško za nju. Moja prijateljica ima premali stan, zato si iš­će veći. To je predobro, da bi bila istina.

Vokalizaciju, ada prelazak suglasnika/konsonanta -l u samoglasnik/vokal -o na kra­ju sloga ili na kraju riči, ima­mo i kod glagolov, a to kod glagolskoga pridjeva radnoga, koga tribamo za krojenje prošlosti: on je rekao, on je mislio, on je gledao.