U prošlom broju Hrvatskih novin smo na ovom mjestu dali riči optimizmu, s kim je potribno započeti novo ljeto. Kada ako ne s ovim ljetom triba ponovno gledati na sve to ča bi moglo odnosno tribalo dojti. Jedna od brojnih krilatic glasi „pogled najzad u budućnost“ ili „budućnost moremo najbolje prorokovati tim da ju sami oblikujemo“ ili pak „gdo želji čitati u budućnosti najprvo triba listati u prošlosti“.

„Ne bi tribali željiti predvidjati budućnost, nego ju omogućiti“ (Antoine de Saint- Exupery) a ako čitamo „budućnost: to je nešto ča je najvećkrat jur ovde prlje nego s tim računamo“. Ovo zadnje bi mogli koristiti s pogledom na promjenu klime. Ta promjena nas je jur pogodila i preobladala a nećemo ju moći zaustaviti. Mi u našoj okolici moremo kao mala pikica pokazati na nešto, ča smo postigli u obrambi okoliša – ali ča je to jur u prispodobi s paljenjem prašume u Brazilu, ili s otrovnimi i škodljivimi emisijami u Kini i Indiji ili ča je to u prispodobi s nevjerojatnimi okolišnimi grihotami u bivšem Sovjetskom savezu, pred svim i danas još u Sibiru, a ča je to jur u prispodobi s bojnimi škodami na Krimu odnosno u Ukrajini, s pogledom ča se onde baca u zrak bombami i ča se onde zniči eksplozijami na tlu.

Ako slijedimo mudroj izrečici „Ne bavim se tim ča je jur učinjeno. Mene zanima ča triba biti učinjeno“ (Madame Marie Skłodowska Curie) onda nam mora biti isto jasno da su sve diskusije o očuvanju hrvatskoga jezika i kulture besmislene, ako ta jezik ne damo dalje dici, svojoj dici i svojim unukom. A pokidob to u jako brojni slučaji već nije moguće, jer mladi roditelji jur preslabo vladaju hrvatskim jezikom – zato kad se ga jur oni nisu dovoljno naučili niti njevi roditelji – je jedina šansa ov jezik posredovati u dobro organiziranom odgojnom i školskom sustavu. Ako to kanimo – pitanje je pravoda gdo to uopće kani? – onda triba sada zasukati rukave, onda triba sada stvoriti uvjete i poduzeti potribne mjere. Još nam ide dost dobro, da si moremo priuštiti, lajstati ta „luksuz“ i da investiramo u hrvatski odgoj, u hrvatsko podučavanje i u hrvatsko školstvo. A to ide paralelno uz većinski jezik (dakle nimški, ili madjarski ili slovački).

To su nam druge narodnosti i narodi, druge zemlje širom Europe dosta dobro i uzorno pokazale. Ako se držimo toga „Stvarna velikodušnost prem budućnosti je u tomu, da sve damo u sadašnjosti“ (Albert Camus) onda moramo sada početi, ne sutra, jer sutra nas već nijedan neće razumiti ni čitati!

„Optimist ostaje budan do ponoći kako bi vidio ča novo ljeto donosi. Pesimist ostaje budan jednako kako bi bio siguran da je staro ljeto otišlo.“ (William E. Vaughan) Ostajmo, prosim, budni!