Jur pred Severininim koncertom i onda i pri koncertu se je samo pretežno čulo jedno: To ča je važno je, ča će nositi. Samo to komentirati – kot se to jur čuda puti djelalo u naši mediji – je jednostavno svisno skretanje pažnje na izgled, da nigdo ne bi morao priznati moć ovakove žene. Jedino ako politika – bez obzira na općinskoj, zemaljskoj, saveznoj ili manjinskopolitičkoj razini – ima koristi od toga, se najednoč skrene pažnja od outfita do uticaja.

Muzika je politička, a to valja i za žensku. Vidilo se to po uticaju Taylor Swift med drugim na prošle izbore ili na druge političko važne odluke. Vidi se to i kod Severine, ka je u medjuvrimenu u stanju povući medijski interes svih bivših držav Jugoslavije i za vanjskopolitičke teme (vidi ispitivanje na srp- skoj granici).

Severina zna, ku moć ona ima, i more se samo blago nasmišiti gledeći odnosno slušajući seksistične komentare.

Isto tako blago nasmišiti se more predsjednik Djelatne zajednice Leo Radaković. Dva dane za redom napuniti dvoranu daje mu i (političku) moć, osebujno kad je Leo sudeći po prošli ljeti jedini, ki je u stanju platiti zvijezde, ke znaju povući mase ljudi. To ga čini potribnim saveznikom u svi seli, kade gdo kani prirediti veći koncert, a to je bar tako moćna pozicija u gradišćanskohrvatskoj zajednici kot ju ima Severina u mediji na Balkanskom poluotoku.

Djelatna zajednica je kot i Prezidij (shranjeno stranačko) političko društvo, ko profitira od subvencijov, i barem ovde se opet spaja sa Severinom.

Muzika je politička i Severina po sebi je visoko politizirana osoba (morebit ne uvijek po vlašćem izboru). Ča se shranja pod svitljucavi rubi je žena, ka je uspila prik 30 ljet biti uspješna na pozornici i još uvijek oduševiti mladinu, a to i s vlašćom promjenom od „i kad me varaš stobom lipo mi je” do „oko mene hiljadu kretena ... a ja plešem sasvim sama”. Sve su ovo teksti prošlih koncertov u Pinkovcu. A tako su i politički jačke i izbor jačak, a isto tako i to, ke jačke funkcioniraju u našoj zajednici (Dalmatinka) i ke ne (Otrove).

A politički je i to, što je sam rekao Leo Radaković u intervjuu s Hrvatskom redakcijom: Ovde je došlo 1200 ljudi, ki se na neki način daju oduševiti za hrvatski jezik, ki znaju jačiti Dalmatinku od prve do zadnje kitice.“

Da je to mnogim jedina poveznica hrvatskomu jeziku, morebit nije ključno za daljedavanje jezika, ali ima političku vridnost. Ako bi se 1200 pred svim mladih ljudi izjasnilo za neka potribovanja, bi to bilo jur već nego većina sel južnoga i sridnjega Gradišća. Djelatna zajednica, ako je jur na ovom monopolu, bi morala koristiti ovu moć, da skrene pozornost na teme u korist gradišćanskih Hrvatic i Hrvatov.

Tupi su oni, ki mislu, da ovakove priredbe nimaju nikakov uticaj. More se to mirno kritički pogledati.