Poznata je krilatica „Triba najprvo razumiti problem, da bi se ga pak moglo riješiti“. To, naravno, valja i za manjinsko školstvo aktualno u Gradišću a s pogledom u budućnost znamda u budućnosti koč i u Beču.

Bez broja su one diskusije, predavanja i predlogi ča i kako triba organizirati manjinsko školstvo. Bezbrojne su ekspertize, teoretska razmatranja i hipotetski predlogi kako triba ča učiniti, da bi se od čuvarnice do škole uspješno odgajalo i podučavalo i na manjinski jeziki. Ali zapravo se svenek polazi samo od podučavanja jezika, a ne od posredovanja i životnih okolnosti dotične narodne grupe ili manjine, ne polazi se od kulturne i društvene okolice u koj ta jezik živi (ako još živi). Uspjehi se miru u tom koliko dice se je prijavilo na hrvatsko podučavanje, da se to čini još i u nimški seli u osnovni škola i da se zapravo nijedan ne odjavljuje od hrvatskoga podučavanja. Od toga smo toliko zaslipljeni i puni veselja, da smo uvjereni, da u školstvu ionako sve funkcionira. Ali nismo prepoznali problem, a zato ga i nismo u stanju odnosno nismo voljni ga riješiti.

Ča je problem? Posredovanje manjinskoga — u našem slučaju hrvatskoga — jezika i narodnosnoga življenja, znači živiti u dotičnoj kulturi i s dotičnim jezikom — se reducira na dvi, tri ure u čuvarnici i škola s bogzna kako znanstveno i stručno definiranih ciljev uz odgovarajuće didaktične i pedagoške metode. Nad diskusijom zaista i ponekad aktivnom realiziranju tih spoznajev potpuno zaboravljamo, da to nikako i nikada ne more peljati do toga, da se jezik aktivno nauči govoriti, a kamo li pisati i štati. Nad svim dobrohotnim hvalisanjem i stručnim savjetovanjem zaboravljamo, da nam stoju na raspolaganju samo četiri razredi osnovne škole. Onda se zapravo otkine podučavanje hrvatskoga jezika — a nažalost ne podučavanje na hrvatskom jeziku.
Ča je problem? Problem je da dica jur generacije dugo ostaju na najnižoj jezičnoj razini — ako uopće. Kako neka ova dica pak, kad su velika, svoju dicu neka odgoju na hrvatskom jeziku. U ki sadržaji vezano i uz hrvatski jezik neka je odgoju. Ako bi prepoznali probe, onda bi drugačije raspravljali i o njegovom rješenju. Jedino rješenje ako se želji očuvati jezik a tim i kulturu i svist ka stoji iza toga jezika, more biti samo ravnopravnost med hrvatskim i nimškim (u Austri- ji) i madjarskom (u Madjarskoj). Ali zapravo znamo, da ni to ne bi bilo dost, jer manjinski jezik se mora „pozitivno diskriminirati“, na tom jeziku se mora nuditi već i bolje da bi znamda imao šansu da opstoji uz većinski jezik.

Ako smo prepoznali problem, onda se ne moremo zadovoljiti s tim da se ionako ovoliko i onoliko hrvatskoga podučavanja nudi u škola. To je jednostavno daleko premalo!