Hrvatsko shodišće u Juri (Ugarska) je ljetos opet bilo posebni doživljaj — i zbog velikoga broja vjernikov iz trih susjednih zemalj Ugarske, Slovačke i Austrije a došli su Hrvati ne samo i iz Beča nego iz Budimpešte — jer Jura leži prilično u sredini ovih dvih metropolov u ki djeluje i dosta jaka hrvatska zajednica. Ali je Jura (i) ljetos bio velik doživljaj iz muzičkoga gledišća — i zbog „zmožnoga“ orguljanja Jožefa Gsertza i jačenja kantora Štefana Zvonarića a isto i zbog ugarske praizvedbe »Hrvatske maše« kompozitora Hanesa Lasakovića u izvedbi Kolo-Slavuja.

Srce me inspirira, nadahnuje. Srce i misli su jedno, tako i osjećamo ćuti. Ne ćuti ta zaspravlje od srca, ki zna izraziti, povidati ljubav, jer prava, velika ljubav se ne da izreći. Veliki ugarski pjesnik, Sándor Petöfi, po krvi Srbin i Slovak, piše u svojoj pjesmi „U dimu moj plan“: Imao je svakakovih misli, lipši od lipših, kad se je približavao svojemu domu, svojoj majki, i kad je došao do nje, pozabio je na sve svoje misli, lipe riči, ke je htio reći svojoj majki, jer joj je nek pao za vrat i u ovom zagrljaju ostao bez riči.

Počet ću ov članak neobičnom rečenicom: Svita proletari sjedinite se! A nek zato, da nastavimo ovako: Svita molitelji, dobročinitelji, sjedinite se! Nastavljam s riči sv. Franje Ksaverskoga, ki kriči: Joj vam pariški učenjaki, teologi, ki imaju već učenosti, znanosti, nek ljubavi. Vi mudrujete, a ljudi ginu. Van i ići u pomoć direktno onim, kim je pomoć potribna. Siromahom, nevjernikom nije znanost potribna u prvom redu, nego direktna pomoć. Kad je Jezuš bolesne ozdravljao, nije govorio o kraljevstvu nebeskom, nego pomilovao je je i im je odmah pomagao.

COGRŠTOF — Na Bijelu nedilju, 4. aprila smo čitali evandjelje o nevjernom Tomašu. A malo je poznato da je uprav sv. Tomaš išao u Indiju i tamo širio kršćanstvo. I zato smo mi uprav na Bijelu nedilju pozvali časne sestre iz Indije da se predstavu na sv. maši. Tako su došle dvi sestre iz Svetice za Jezerom (Frauenkirchen) sr. James i sr. Rani i jačile pri sv. maši indijske jačke, a sr. Rani je predstavila vjeru kršćanov u Indiji. Ljudi su radosno i znatiželjno slušali sestru i nje diboku vjeru. Svi smo bili oduševljeni kako je kršćanom u Indiji vjera važna. Po sv.

Jezuš po goristanju je uvijek ovako pozdravio svoje: “Veselite se, da bude vaše veselje potpuno”./Iv. 16,24 Najvažnija zapovid Jezuševa je ljubav, pak mir. Mir s vami, je isto pozdravljao. Rekao je biškup Keppler, da su sveci: „galerija radosti, veselja“. Človik vjere i ljubavi nikad nije zgubljen. Bog nas neće očuvati uvijek od svake nevolje. Moremo i stenjati pod križem, ali i u ovu nevolju uliva svoje veselje i ljubav, batri, jača nas, da se ne zrušimo pod križem. Karakteristika svecev je veselje, ko siju oko sebe na svakoga. Ako ko ne sije veselje oko sebe, onda nije svetac.

Mi dvojimo. U Boga. U Jezuša. U Crikvu, osebito u projdući tajedni. Smimo onda još k maši? Su crikve otvorene samo za one, ki imaju črvrstu, nepokolebljivu vjeru? Dvojiti ne znači, ne vjerovati. Gdo dvoji i ima vlašće mišljenje, gdo stavlja u pitanje norme, on dokazuje, da mu je vjera važna. I to onako važna, da roni u dibini, da ore diboke brazde. Zato nijedan „dvojak“ nije nevjeran kot se neadekvatno veli za Tomaša. Tomaš, zvan Didymus, Dvojak, dvoji, je li sve štima, ča su drugi rekli o Jezušu, kako se je goristao od mrtvih. On išće odgovore i fakte.

„Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?“ (Mk 5, 35) — je i naša rezignacija, kad je gdo umro. Smrt je radikalan konac. Rastanak prez povratka. I zato je umriti tako strašno. Otkad je človik na svitu, se on bori protiv smrti, a njegova borba je zaman. Kad smo u našoj sredini konfrontirani sa smrću, nam se javljaju egzistencijalna pitanja: Zač moramo umriti? Zač smo na svitu? U našoj vjeri sv.

Vi ste prijatelji moji, prijatelji ako činite, ča vam ja zapovidam. Već vas ne zovem sluge, jur sluga nezna, ča čini njegov gospodar, nego prijatelji sam vas nazvao. /Iv.14.15. Ako nas Jezuš naziva svojim prijateljem, onda i mi moramo Jezuša Boga isto ovako nazivati. Bog je moj najbliži i najbolji prijatelj. Kad molim nazivam mojega najboljega prijatelja i on mi stalno slušalicu u ruka zame, čuje me. Moje riči s kimi najbliže stignem do Boga, su vjera, ufanje, ljubav. Kod Boga ne tribam stati u red, dokle na me red dojde, kod Boga sam uvijek primljen na prvi mah.

KLIMPUH/BEČ — Nedilju, 18. aprila su vjerniki iz Beča bili gosti na shodišću u Klimpuhu, kade gostuje kip »Putujuće Celjanske Marije«. Hrvati Beča, ki su bili domaći ove kopije Milosnoga kipa Majke Božje Celjanske 2003./2004. ljeta, su došli dijelom autobusom a dijelom piše iz Cindrofa. Klub seniorov pod peljanjem Cilke Fischer se je ganuo iz Hrvatskoga centra autobusom, a grupa pišakov, to je takozvana „Celjanska braća“ pod peljanjem Štefana Novaka se je stala kod njega doma u Cindrofu. Odanle su pak piše išli u Klimpuh kade su svetačno ulazili u crikvu. Svetu mašu je služio mons. kan.