Leon Bloy napisao je: „Ima samo jednu žalost, a to je, ne biti svet“. Sveci su najnormalniji ljudi. Ponašaju se tako, u kakovoj okolnosti, situaciji se najdu. U baroknoj dobi su slikali iskrivljene svece, kim jednoč glava na desno, onda na livo visi. Onda je vidimo sentimentalne, slatkaste, a oni nisu bili slatkasti, nego jednoč oštri, onda opet puni nježnosti, milosrdnoga, ljubeznoga lica.

Kakov je bio Jezuš? Pred farizeji se je zravnao, kad je branio istinu. A pred pokornim grišnikom je skoro pokleknuo, snizio se do njega, do zemlje.

Neki človik, ki je iz računice poznavao ov odlomak S. Pisma „Ako te neko zove na gošćinu, sjedi na poslidnje mjesto, da te pak pozove gostodavatelj na prvo mjesto“. On sjede na poslidnje mjesto, u ufanju, da će ga sada gostodavatelj pozvati na prvo mjesto, ali ga nije pozvao. On sidi i sidi na poslidnjem mjestu i ostane na poslidnjem mjestu do konca gošćine. Razočaran projde domon, razočaran i iz Sv. Pisma, jer ga gostoprimac nije pozvao na prvo mjesto. Nije mislio na to, da je to mjesto pripalo onomu, za koga je bilo pripravno.

VULKAPRODRŠTOF — Biškup Željezna, Egidije Živković je imenovan časnim gradjanom Vulkaprodrštofa. Općina mu je dodilila čašno gradjanstvo kao znak zahvale za dugoljetnu službu kao farnik sela. Od 1994. ljeta je E. Živković službovao u Vulkaprodrštofu.

Načelnik Rudi Haller je rekao, da su ovo treto časno gradjanstvo općine dodilili novomu biškupu Živkovići, kad su jako ponosni na to, da je dugoljetni farnik sela zibran za ovu funkciju. Uza to da je Živković kao farnik obnovio farof i crikvu i nabavio je nove orgulje.

Kad u jednom človiku zavlada grih, slično je tomu, da je pretrpio brodolom i se utapa u morju i ni spasa. Ali i mnoge spasu, ili se spasu ljudi iz vode, iz morja. I nas spašava Spasitelj, ako se k njemu obrnemo i pokoru držimo.

Najveća katastrofa u životu je grih, jer grih zničuje človika jur na ovom svitu.

Grih nije samo prekršenje Božje zapovidi, nego još za mnogo gorje. U grihu se sve jače odaljimo od Boga, grih je, ostavljam Očev stan. Grih je da prekinem prijateljstvo s Bogom. Grih je škurina i noć. Grih je kratki spoj u duši.

Farnik u Malom Borištofu, Stipe Mlikotić je 5. septembra svečevao svoj 60. rodjendan. Don Stipe si je stekao ime ne samo kao človik, ki diboko razmišlja i komu se kroz cijeli službeni svit vuče črljena nīt  filozofije Jeana Paula Sartre-a, nego ki ova svoja filozofska razmišljanja pokušava uplesti i u nediljne prodike, a pred svim i u svoju kolumnu u Crikvenom Glasniku „Pogled iz nugla“. Vrlo prepoznatljiv je i po svojem angažmanu na području likovne umjetnosti, ča se kaže i u redoviti izložba slikarov u galeriji maloborištofskoga farofa.

Kad su nekoga oca pitali, kako odgajati i dokle., on im veli: od zipke do groba. Roditelji su dužni odgajati svoju dicu, dokle živu. Nekad nježno, drugda oštro, kako kada. Zahvalni biti roditeljem za svu ljubav, dobrotu, nježnost, ali i za svaku oštru rič, more biti i šibu.

Tako je i Bog prema nam. Ponekad smo puni radosti, veselja, a onda nenadijano, kakova nesrića, beteg, i naše zdihanje: Bože kade si?!

Danas se mnogo govori o dijalogu. Dijalog znači po našu: razgovor med ljudi. Kade već ljudi ne razgovaraju med sobom, je prijateljstvo umrlo. To se dogadja na svi razina, u gospodarstvu, politiki, u obitelji, med roditelji i dicom. Neki dičak stalno biži po ulici simo tamo. Pitali su ga zač toliko biži simo tamo. On im veli, kad se mama i tata s manom ne pominaju i išćem si tovaruše, s kimi se morem pominati.