Ljeto je, opet je vruće, polovica ljudi je nedostupna – ov tajedan bi bio peldodavni primjer za takozvanu ljetnu škulju.

Dobro, da se je bivši ministar obrane i športa Darabos spominjao, da bi se i on mogao priključiti protestu protiv skraćenja subvencijov za narodne grupe. Čemerni ili dobri hipac? Mjesta u mediji je dost, opaziti se nek mora. Bilo kako bilo, do konca augusta ne tribamo očekivati velike reakcije.

Ov naslov je jur koč bio na ovom komentaru. Ako se manjinska politika jur oprašćala u ljetnu pauzu, onda daje muzička scena barem hrpu za komentiranje. Komentirati muziku je pravoda hakljiva stvar. Slušati muziku, pojti na koncerte, zibrati muziku za festivale se na prvi pogled čini kot apsolutno nespleten posao. Pol milioni ljudi kod koncerta Thompsona u Zagrebu, upitljive teritorijalne himne u štajerskom zemaljskom zakonu, bezbroj (subvencioniranih) koncertov s uvijek različnimi izbori po cijelom Gradišću. O ovi tema samo iz pozitivnoga kanimo govoriti.

Prije nego je počela ljetna pauza u politiki je zemaljski sabor još jednoč bio pozornica za narodne grupe. Pokidob se to rijetko stane, je zanimanje bilo probudjeno. Skoro uru govornoga vrimena su posvetili „našim narodnim grupam” i „živoj mnogovrsnosti” i to prez obzira na to, je li je govorio zastupnik SP-a, Zelenih, VP-a ili FP-a.

Kratkovidna politika škodi fragilnim sistemom, mislimo samo na okoliš, a isto tako na sisteme ugroženih jezikov – plani, ako uopće postoju, po peti ljeti vladine periode obično po ovakovom kratkom vrimenu stopr po prvi put rodu, dokle opet skrsnu u ladica (vidi na primjer jenišku na- rodnu grupu iz prošle periode).

Šaca se, da u Europi živi kih 100 milioni ljudi, ki su dijel kih 340 autohtonih manjin. U Europskoj uniji postoji zvana toga kih 60 regionalnih jezikov, kimi govori kih 40 milioni ljudi. Ovim brojem i grupam slišu i gradišćanske Hrvatice i Hrvati.

Dvi organizacije njih, ada Hrvatsko kulturno društvo i Hrvatski centar u Beču, su i dio FUEN-a, Federacijske unije europskih narodnosti. Ta FUEN je nedavno na Europskom sudu pravde izgubio i potvrdio odluku Europske komisije. Ta naime ne predlaže nikakove pravne akte temeljene na Europskoj gradjanskoj inicijativi Minority safepack inicijative. Ako se gdo još spominja 2017. i pred svim 2018. ljeta su ljudi sabirali potpise za MSPI – čuda drugih manjin širom Europe je bilo još znatno uspješnije - i koncem konca je kih 1,2 milioni ljudi potpisalo ovu gradjansku inicijativu.

Prošli tajedan nudio je nažalost već mogućnosti za premišljavanje o zgubitku kulture. Kad se već ili manje istovrimeno na televiziji moglo gledati, kako se cijeli brig sruši na malo švicarsko selo, bolilo je srce i iz daljine. A iz najbliže blizine je nekoliko ljudi moglo gledati, kako prvo strijela udira, a potom užge krov stinjačkoga seoskoga muzeja. U medjuvrimenu je barem za Švicarsku jasno, da je odron kamenja i leda prouzrokovan minjanjem klime. A i za Austriju valja, da ćemo u budućnosti morati živiti sa čim jačimi ekstremi.

I ako smo govor o budžetu jur slušali pred dvimi tajedni, Zeleni su sad bili prvi i ćedu vjerojatno ostati jedini, ki su se dali natentati, da se kritično postavljaju prema planom šparanja kod narodnih grup.

Zadnji tajedan odnosno 15. maja je doprimio za manjinsku politiku natprosječno čuda izjavov. 70 ljet Državnoga ugovora je bilo vridno, da još i u parlamentu koč kratko govoru o tom da bi mogla bolja biti zaštita manjin. U Željeznu na priredbi BFG-a i CAN-a su riči jur bile malo oštrije, a četvrtak na demonstraciji HAK-a i KSŠŠD-a se uopće samo već skandiralo – Austrija Fail.

Kad ov komentar ishadja je 15. maja, dan demonstracije HAK-a i KSŠŠD-a i mi, ki si to neka i izvana pogledamo se ufamo, da će biti uspješna i dobro pohodjena. Zač je to važno? To je znak vitalnosti i borbenosti naših narodnih grup odnosno manjin u Austriji. Dok su mi moje kolegice iz Madjarske i Srbije atestirale veliku hrabrost, da morem/kanim ovako iskreno pisati, mislim, da je to srž ovoga posla.

Državni ugovor je sada početkom maja na svi naši kanali. To je zbog toga ar se 15. maja po 70. put ponavlja njegovo potpisanje. Da 70 ljet postoji dokument, ki prilično velikodušno osigurava i čuva prava slovenske i hrvatske narodne grupe – druge narodne grupe nisu spomenute – bi zapravo tribao biti povod za svečevanje. Pokidob se u stvarnosti ali čuda toga, ča onde tako jednostavno i dobro gluši, nikad nije realiziralo odnosno samo šantavo funkcionira, preminja se ovo moguće svečevanje u srdito-tužno premišljavanje.