Zapravo je ovo mjesto bilo rezervirano za malu diskusiju o našem normiranom jeziku. Koalicijski dogovori za gradišćansku zemaljsku vladu su prekinuli ovu nakanu. Morebit se da i jedno i drugo spajati.

U manjinskoj politiki mlini obično polaglje melju – ča to znači? Zastupničtvo manjin, ada različna društva tiraju uvijek jedno vrime ista potribovanja, su to koč bili tablice, se je zajednica u prošli ljeti fokusirala na školstvo, sprvine za Beč, u medjuvrimenu i za reformu elementarne pedagogike, ada pred svim čuvarnice. Pinez se tako i tako uvijek more – apsolutno opravdano – prositi već.

Većina manjini ništ neće dati dobrovoljno, to je bila jedna od izjavov pri podijskoj diskusiji o Članu 7. Član 7 ljetos naime skupa sa svojim Državnim ugovorom svečuje 70. obljetnicu. Da čuda toga, ča se more iz velikodušnoga Državnoga ugovora isčitati i interpretirati danas nije u potpunosti implementirano, tribalo bi biti svakomu jasno, ki je ovih pet točak koč štao (ili samo preletio).

Novo ljeto nam nije doneslo samo nove zakone i nakane, pred svim će se pamtiti po ovoj nutarnjepolitičkoj krizi. Po raspadanju koalicijskih dogovorov med drugo, treto- i četvrtoplasiranimi VP- om, SP-om i Neosov, je sada jasno, da Austriju čeka prva plavo-črna vlada i kancelar Kickl. Sve nutarnjepolitičke štrategije prepušćamo na ovom mjestu politologinjam i politologom kot i svim drugim komentaroricam i komentatorom – inako će biti čuda djela. Manjinska pitanja, odnosno u ovoj koaliciji sigurno samo zvan pitanja narodnih grup, sigurno nećedu biti na prvom mjestu pri dogovori. To ne bi ni bila u drugi koalicija. Ipak, gdo je jur jednoč gledao u stranački program novoga jačega partnera moguće vlade, FP-a, ta će opaziti jednu rečenicu: „Jezik, povijest i kultura Austrije su nimški.” U daljnjem pravoda piše, da su autohtone manjine obogaćenje i integrirani dio Austrije i „državnoga naroda” – ča god bi to bilo. FP u vezi s na- rodnimi grupami piše, da odbija „umjetno izjednačenje raznolikih europskih jezikov pomoću prisiljenoga multikulturalizma, globalizacije i doseljenja u masa.”

Iako mirno vrime med Božići još nije čisto počelo, za nas u Hrvatski novina ide po ovom izdanju u zasluženu pauzu do 9. januara, kada ćete opet držati novo izdanje u ruka. Ča ada željiti za Božiće i novo 2025. ljeto? Kako rezimirati ovo ljeto i na kom polju? Na manjinskom području se je malo ča gibalo, iako se čini, da je ipak ostalo sve pri starom. Znatiželjno moremo gledati u dojduće ljeto. Ča će pisati u programi nove savezne i zemaljske vlade? Kako će se razvijati program narodnih grup u ORF-u? Ča ćedu pokrenuti nove predsjednice i predsjedniki u svoji društvi? Ča će se stati s pitanjem školstva u Beču? I će li uopće biti kakove školske reforme? Ča će biti sa stanjem slavistike u Austriji? Dost otvorenih pitanj, ka nećedu skrsnuti u novom ljetu. Optimalno ćedu na pitanja slijediti odgovori.

Na koliko adventskih, predbožićnih ili božićnih priredbov ste jur bili otkad je službeno počelo adventsko vrime? Gledeć našega prepunoga kalendara mogli ste s odredjenim planiranjem pohoditi jur barem 13 priredab u 13 dan ili veljek dva na jedan. Ako ste se ada prepustili ovomu „adventskomu pripravljanju“, onda ste vjerojatno na svakoj priredbi peljali sljedeće dva razgovore: „O joj koliko priredbov je svagdir naokolo” i „Nek denas je čuda ljudi ovde, boa?”

Sad je tako i oficijelno: ORF će ukinuti emisiju Heimat, fremde Heimat. Uzroki: Premalo gledateljev, da već ne odgovara vrimenu se nije javilo, ali čini se kot da to mišljenje isto sliši toj odluki.

Opet se približuje ova jedna jedina sjednica ljeta, kade neka neodibrana, nego po nepostojeći i nezapisani kriterija sastavljena grupa odlučuje o budućem djelovanju hrvatskih društav. Ova drastična rečenica se pravoda odnosi na sjednicu takozvanoga Savjeta za hrvatsku narodnosnu grupu.

Jur pred Severininim koncertom i onda i pri koncertu se je samo pretežno čulo jedno: To ča je važno je, ča će nositi. Samo to komentirati – kot se to jur čuda puti djelalo u naši mediji – je jednostavno svisno skretanje pažnje na izgled, da nigdo ne bi morao priznati moć ovakove žene. Jedino ako politika – bez obzira na općinskoj, zemaljskoj, saveznoj ili manjinskopolitičkoj razini – ima koristi od toga, se najednoč skrene pažnja od outfita do uticaja.

8. novembra na jutro je novi predsjednik Nacionalnoga vijeća pokušavao položiti vijenac pred spomenik žrtvam holocausta na bečkom Judenplatzu. Židovsko visokoškolarstvo je to človičjim lancem prepričilo i izjavilo, da ljudi, ki se ne moru uvjerljivo distancirati od nacionalsocijalizma, ne smu sudjelovati na spominjanju. Rosenkranz se koncem konca nije mogao „spomenuti” i je izjavio, da se je „predao nasilju”. To nasilje je bio lanac mladih ljudi, ki otvorenoga pripadnika junačke korporacije nisu pustili do velikoga spomenika. Ministrica za ustavu Karoline Edtstadler je onda izjavila, da postoji pravoda sloboda mišljenja, ali da joj je žao zbog sve veće polarizacije. Sad se mora reći, Rosenkranz je mogao očekivati protestnu akciju, ipak je bilo tako, da je Izraelitska vjerska zajednica jur unajpr odbila njegovu nazočnost na oficijelnoj priredbi. Ako se političarke i političari, ki zastupaju radikalne pozicije, u ovom slučaju desničarske, zdižu u „neutralne” pozicije, u ovom slučaju predsjedničtva Nacionalnoga vijeća, onda se nigdor ne smi čuditi polarizaciji.