U zadnji tajedni sam na ovom mjestu rado pisala o manjkajući struktura, o funkcionari, ki djelaju dobrovoljno ili poludobrovoljno, ki ada nimaju lazno, da se posvećuju u tom opsegu, da moru posvetiti svoj poslovni žitak svrhi manjinskopolitičkoga i kulturnoga djelovanja.

Na drugoj strani imamo jako mali broj činovničkih funkcijov, kade bi bilo moguće, svoj cijeli poslovni žitak posvetiti recimo dobrobitu narodne grupe. Da je ta broj premali, je svakomu jasno. Je li je veći broj činovnikov rješenje, je upitno. Vidimo, da i to uvijek ne funkcionira i koncem konca ovisi sve o vlašćem angažmanu i osobni vizija.

Septembar nije samo bio početak škole, nego s ovim misecom su počeli i različni forumi oko školstva. Podučavanje na manjiski jeziki obrazovanje od čuvarnice do mature su svenazočno geslo trenutnoga manjinskopolitičkoga gibanja.

Prošli tajedan je u Komenskyjevoj školi onda bio Dan otvorenih vrat. Vjerujemo upornoj predsjednici Školskoga društva Rešetarić Gabrieli Novak-Karall će se kljetu prez obzira na nepostojeće gibanje sa strani ministarstva obrazovanja otvoriti prvi razred. Zainteresiranih je bilo dost.

Škola, obrazovanje, učnja jezikov. Čini se, da su pitanja obrazovanja osebujno u prošli ljeti nastala ključna i u djelovanju hrvatskih društav. Predsjednik HAK-a Mate Popović vidi prez obrazovanja još i konac narodne grupe.

U medjuvrimenu je nastala tradicija. Kada-tada početkom oktobra se održava Forum Zajedno. Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću je pred nekolikimi ljeti preuzelo tu inicijativu i organizira za sva društva gradišćanskohrvatske zajednice združena u Koordinacijskom odboru dva dane skupnoga Foruma pod profesionalnim peljanjem, ki neka daju nove impulse za djelovanje u dojdućem ljetu. Dobro tako.

Vidljivost je takova važna natuknica, ka je u prošli ljeti nastala sve važnija. Osebujno rado diskutiramo o važnosti vidljivosti jezikov narodnih grup. To je zaista važno, ar ta vidljivost je bila obično rijetka pojava ovde kod nas u Gradišću. Novi Dom narodnih grup je sad pokazao, da tako ča more funkcionirati i u javni zgrada. Da je skoro sve napisano na četiri jeziki Gradišća je za gradišćanske prilike apsolutna novost. Smimo se ufati, da ćedu i druge javne institucije slijediti. Predstavite si nek, kako bi se s jeziki moglo igrati na javni zgrada Gradišća.

I opet se jednoč približava Dan jezikov. Ov europski dan se svečuje 26. septembra, a to od 2001. ljeta. Ideja je, da se pokaže bogata jezična mnogovrsnost Europe, ka se mora podupirati i čuvati, a isto da se podupira većjezičnost kroz cijeli žitak za interkulturni dijalog. Ada postojeći jeziki se neka čuvaju i ljudi neka budu animirani, da uču nove jezike.

Ljetošnji Dan jezikov će opet biti povod za škole, da prezentiraju svoje jezike, da tancaju i jaču, priredjuju ručenje i pokažu, koliko jezikov dica znaju.

20. septembra je opet jednoč rok za molbe za Savezno kancelarstvo. Otkad su drugi u Austriji dostupni lonci bili skraćeni je takozvano podupiranje za narodne grupe za austrijska društva opet glavna resursa financiranja, a istovrimeno i zrcalo budućega djelovanja.

U prošlom izdanju moglo se je čitati intervju s predsjednikom Savjeta za hrvatsku narodnu grupu Haraldom Ladićem. Pritisak ljudi za bolje obrazovanje da još nije uptio.

A tužna istina je. Roditelji, ki se glasno zalažu za dvojezično obrazovanje bar kade u Gradišću se moraju iskati povećalom. Postoju pravoda hvalevridni pojedinci, kade školarica ili školar zimlje na se duži put ili ide morebit otpodne još i u drugu školu, da se more učiti hrvatski jezik.

Po 103. put organizirao je Hrvatski vikarijat koncem augusta Shodišće gradišćanskih Hrvatov u Celje. Da su hrvatska zajednica iz Zapadne Ugarske jur prije hodočastila u ovo marijansko svetišće u Štajerskoj dokazuju brojne slike, dijelom i pismeni dokumenti. Organizirano hrvatsko shodišće je od samoga početka bilo jako obljubljeno, Martin Meršić u svoji spominki lipo piše, kako su se napunili vagoni za prvo shodišće po objava u novina.

Da gradišćanski Hrvati u Austriji od odlaska živih subvencijov nimaju već nijedne osobe, ka je javno zaposlena je zapravo svim ne-Austrijancem, koč i samim Austrijancem, nerazumljivo odnosno nevjerojatno. I gradišćanski Hrvati u Madjarskoj i Slovačkoj i najveći dio manjin u susjedni država imaju svoje institucije, za čije financiranje ne tribaju svako ljeto na novo brigati.