Veljek dvakrat su prošli tajedan hrabri u črni maska maskirani muži s lažnimi profili na socijalni mediji došli pred srpske kulturne centre da bi rekli ljudem, da ovde nij mjesta za nje. Oficijelna Hrvatska je pravoda odbila ovakovo ponašanje, na socijalni mediji malo preveć ljudi svečuje ove „demonstracije“. Med njimi morebit i nekoliko gorkih gradišćanskih Hrvatov.
Suznim i veselim okom spominjam se nekoliko napadov hrvatskih čistuncev zbog srbiziranja jezika: zemljotresi, prevodi i člani 7, rado ću vam pokazati dotične pasaže u službeni školski knjiga dvitisućdesetih ljet (ili preštite članak o članku i članu 7 u prošlom Novom glasu). Je to onda hrvatski, ako gradišćanskohrvatska inteligencija u predinternetski vrimeni očividno nije imala dost pristupa hrvatskomu jeziku? Ili je jezik onda onečišćen? Bilo kako bilo, zdravo će ostati najbolji gh pozdrav.
Jezična politika je takova stvar. Austrijsku oholnost ne-priznanja službenih europskih jezikov kao školske predmete moramo supsumirati nepostojećim razumivanjem za sve, ča je istočnije od Beča. Priznajemo drugačije i nizozemski i flamski. Razlike u ti jeziki stvorile su povijesne i geografske okolnosti. Za neke će to sada biti novost: To valja i za srpski, hrvatski i bosanski. Zač ada ne reći: Ovo su tri jeziki, s trimi imeni, u tri država, ki su jedan drugomu jako dobro razumljivi. Ipak je razlika, je li se u školi uči po hrvatskom, srpskom ili bosanskom pravopisu ili pred svim po koj stilistiki. Zalaganje za hrvatsku školu s hrvatskim nastavnim jezikom za svu zainteresiranu dicu dakle nije nikako nacionalistički, neki bi rekli još i protiv Srba i Bosanca, nego je jednostavno priznanje priznatih jezikov.
Iako čuda tih, ki se zalažu za zasebno hrvatsko podučavanje, istovrimeno i simpatizira svakakovimi zabranami svega ča nije hrvatsko, skandiranje protiv srpskih kulturnih institucijov kot nedavno u Splitu i Zagrebu nikako kulturno nije. Obrnuto, to je nacionalistički i destruktivno.
Srbi u Hrvatskoj su kot Hrvati u Austriji manjina, naseljena zbog povijesnih okolnosti. Ove manjine imaju odredjena zapisana prava – ugroženje samo zbog pripadnosti ovoj etničkoj skupini bi tribalo biti zabranjeno. Pred svim dogodjaji s koruškimi Slovenci prošlih misec – Peršman, napadi na nogometnom igrališću, umazanje seoskih tablov – su znak, da se klima za manjine u Austriji isto zaoštruje.
Ako u Hrvatskoj odobrimo čudne demonstracije, ke su koncem konca samo pokušaji zastrašivanja ljudi s ciljem, da bi prestali djelovati, mora nam u svakom hipcu biti svisno, da s tim odobrimo ili barem smanjimo pogibelj ovakovih akcijov. Samo ako osudjujemo napade na druge manjine, moremo osvidočljivo potribovati bolje uvjete za gradišćanske Hrvate.