Novi broji o popisu stanovničtva u Madjarskoj zastrašuju u pogledu na pad pripadnikov hrvatske manjine odnosno govornikov hrvatskoga jezika. Ne samo gradišćanski Hrvati u Madjarskoj su morali doživiti jako opadanje onih, ki se svisno deklariraju, nego trend je vidljiv u cijeloj Madjarskoj i u tradicionalno jakoj Baranji.

Je li bi bili rezultati drugačiji u Austriji se pitam, slušajući ljude na cesta i u cimitoru. Razgovorni jezik već nije automatski hrvatski. Koliko ljudi bi sebe smatralo takozvanim materincem stavljam isto u pitanje: Toliko životopisov definitivnih materincev sam jur vidila, kade znanje hrvatskoga stoji samo kao neki dodatak pod engleskim jezikom.

Zadnjemu popisu u Austriji je prošlo već od 20 ljet, sama se samo slabo spominjam toga, da sam čula generaciju svojih staristarjih diskutirati, neka li se izjasnu za Hrvate ili ne (a ča su bili, je bilo jasnije nego u svi današnji slučaji).

Uprav onde leži kvaka: Jedna stvar je stvarno znanje, druga je vlašće ocjenjivanje, a to ne valja samo za jezik nego i za identitet. Sam ja Hrvatica iako uopće nimam „rodbinu“ u Hrvatskoj? Je li je hrvatski moj materinski jezik, iako znam čuda bolje jezik obrazovnoga sustava? Pominam se u društvu već po hrvatsku ili po nimšku? Ko društvo ovo mislu? Ima dobre razloge, zač lingvisti i drugi stručnjaki redovito kritiziraju popise stanovničtva, ar obično postoji statistički dosta visok nepoznati broj onih, čiji odgovori ne odgovaraju činjenicam, nego samo vlašćoj presudi.

„Mi se ne damo brojati“ – to je bilo ljeta dugo geslo mnogih aktivističkih društav - a to i s dobrimi argumenti. „Ako nas je onda manje, onda već nećemo dostati podupiranja“, se je stopr lani moglo čitati na ovom mjestu. Ov strah je svenazočan u manjinski krugi, dost čemernoga iskustva se je izgleda u povijesti nakupilo. A i politika se boji, da bi onda morala minjati postupanje.

U Austriji već ljeta dugo nimamo nikakove statističke podatke. Koč-toč zastrašuje obrazovna direkcija s broji o dici s hrvatskim materinskim jezikom u osnovni škola. Polag ovih brojev bi si mogli izračunati, da bi popis stanovničtva u Austriji izgledao (jur sada ili u bližoj budućnosti) sličan kot u Madjarskoj. Ali vjerojatno ni zastupničtvo manjin ni politika ne kani gledati točnije na nje. Onda bi se naime moralo priznati, da ča ne funkcionira, da i politika i društva nisu bila uspješna zaustavljati trende i da podupiranja kot su sada nimaju ta uticaj, koga bi tribala imati. Ovakovi broji ne bi smili biti uzrok za skraćenja podupiranja, nego uzrok za poduplanja subvencijov i dodatno za minjanje strategije i sastavljanje konkretnih ciljev. Ovakovi broji bi morali značiti preokret u aktivno djelovanje, a ne bižanje za pozabljenim. Ovakovi broji bi morali biti preokret.