U intervjuu s Manuelom Tomić približavale smo se „spornomu” nazivu jezika srpskohrvatski. Čudila sam se, koliko ljudi je ov naziv potaknuo na to, da me napada za neznanje. Naziv u radiodrami je povezan s imenom oficijelnoga jezika u Jugoslaviji 1980-ih ljet. U intervjuu rekla je autorica, da je to bio boj – opravdano – ki je potirao tu napadnutost ljudi o nazivu jezika. Uglavnom ne razumim, kako neki mediji i ljudi u Austriji neovisnim državam ne dozvoljavaju svoj naziv službenoga jezika, bez obzira na to, koliko su slični ili nisu. Bilo bi dost primjerov na cijelom svitu kade imaju srodni jeziki različne nazive, a to prez problemov. Ali ne ćutu se ljudi u vezi s jezikom samo napadjeni zbog boja. Primjer Gradišća odnosno gradišćanskih Hrvatic i Hrvatov prikazuje, da i stres, pritisak ili ćut, da se ča minja odnosno zgublja, utiče na to, kako vidimo jezik. To se upti, kad ljudi na predavanji javno pred publikom ispravljaju predavača i ogovaraju ljude, ki pišu ili javno govoru. Kot da ne bi bilo drugoga posla!

Naše novine se zovu Hrvatske novine, a ipak ljudi prez predznanja ne bi očekivali ovakov jezik kot ga imamo. Razlikuje se u neki crta od onoga hrvatskoga, ki valja u Hrvatskoj službenim jezikom. Ali ipak je hrvatski. Ljudi su ga kroz stoljeća ovako zvali i ga razvijali, a to ne istovrimeno ili u dogovoru s razvitkom u Hrvatskoj. Ipak je isti jezik. Novi glas podcast se bavi Fricom Robakom i njegovim asimilatorskim premišljavanjem. Nam iz Stinjakov je ovo premišljavanje dobro poznato. A iako se svi trsu naglasiti, da od ovoga premišljavanja već nije ništ ostalo, znamo otajno svi, da diboko u glava ljudi su još ove misli. Osebujno kad se diskutira o tom, da se nimški identitet ne smi zatiškati (identitet ki se je uprav razvijao pod Robakom) ili da se ne smi propagirati umjetni jezik kot je gradišćanskohrvatski – kot to redovito čujem.

Pitam se uvijek, je li je ta fokus na gradišćanski dio jezika izrastao isto iz tih diskursov manje vridnosti. Za pravo samo u austrijskoj grani gradišćanskih Hrvatov opažam ovu važnost posebnosti gradišćanskohrvatskoga. Ne spominjam se nijedne starije osobe, ka bi svoj jezik zvala gradišćanskohrvatskim. Danas te ljudi skoro smišno gledaju, kad zoveš svoj seoski idiom hrvatskim. Ar hrvatski i hrvatski najednoč već nije isto.

Gradišćanskohrvatski je čuda puti opravdanje za to, da se mišaju nimške riči i da se „ne moru razumiti ljude zdola.” Ali to čvrsto držanje svojega, zame jeziku mogućnosti razvitka. Ne postoji okamenita verzija jezika, a za jako čuda nimških riči postojale su koč hrvatske. A kot su se koč upeljale nimške riči, moru se i opet upeljati hrvatske. Barem upeljati u svist, da se po potriboći moru hasnovati. A ča se isto more upeljati je opušćenost. Opušćenost o svakoj nimškoj ali i novoj hrvatskoj riči.