Prošlu subotu je Martin Ivančić po toliki ljeti u (manjinskoj) politiki napustio ovo polje i zasluženo dostao Zlatni časni znak Zemlje Gadišće. Ivančić je vršio mnoge funkcije. Od samoga početka u Savjetu za narodne grupe je skupa sa svojimi konterparti HKD-om i Djelatnom zajednicom paktirao najbolje svote iz lonca za narodne grupe i ovako i znatno uticao na razvitak hrvatske manjine i na projekte, ki su ili nisu bili mogući.

S Narodnom visokom školom izgradio je imperij školskoga materijala. Kao dobar političar znao je, kako i kade akvirati pineze i kako onda spametno platiti svoje suradnice i suradnike, ča je sigurno doprineslo uspjehu bezbrojnih publikacijov. HKDC, kade je Ivančić 34 ljeta stao na čelu, nastao je širom barom poznat zbog svojih seoskih kuharic, a u zadnje vrime zbog ogromnoga i toliko vridnoga projekta dijalektologije, ki – tako se ufamo – čeka još nastavke.

Da je Ivančić mogao najti nasljednicu nije od sebe razumljivo kot je to vidljivo u mnogi drugi društvi. Karin Vukman-Artner kao nadzornica za manjinsko školstvo i političarka ima najbolje uvjete za ov posao u jednom „od najvećih društav”. Ona je izjavila, da će biti jedna nje zadaća pojačati dijalog med društvi. Izjava, ka je u nje prethodnoj generaciji (svejedno iz ke političke stranke) bila nezamišljiva i istovrimeno izjava, ku smo mi jur toliko ljet čekali.

Da se predsjedniki društav konačno pominaju za stvari kot dijalog je sigurno i povezano s činjenicom, da je sve manje ljudi, ki se kanu i moru angažirati u hrvatski posli. A osebujno nekada velike koalicijske stranke se ne moru gizditi velikim narašćajem iz manjinskih klup. Ada i nužna posljedica, da se ostatak aktivistic i aktivistov spravlja.

Mogućnosti za dijalog će biti jako čuda. HKDC i HKD čeka sigurno još čuda koordinacije i obdjelanja svojega prvoga skupa-shopa. Podiljenje kompetencijov na različna društva, ada profesionalizacija krhkoga društvenoga života, je isto nakana, ku je spomenula Vukman-Artner. Da će se svako društvo špecijalizirati na jednu stvar bi izjednačilo uvjete za one, ke inako djelaju za sva društva, i bi moglo poboljšati kvalitet djela. Da bi se mogla zgubiti šarolikost i individualnost je pogibel, o koj si akteri moraju biti svisni.

Novu generaciju predsjednic i predsjednikov „velikih” društav čeka čuda izazovov i nedovršenih idejov i planov. Njeve odluke ćedu oblikovati hrvatski žitak mladih generacijov. Martin Ivančić je prilikom svojega odstupanja u red časnoga predsjednika dao dobar tanač: „Svenek je čuda funkcionarov, ki znaju jaukati i se znaju potužiti, da se ništ ne djela. Mi se moramo sami aktivirati, ne čekati, dokle ki za nas djela, onda se neće ništ dogoditi.“