Da će Kolo Slavuj koč nastupiti u „hramu hrvatske kulture” u Hrvatskom narodnom kazališću (HNK) to da se i austrijski veleposlanik u Hrvatskoj Marko Vuketić u svojem vrimenu u Kolo Slavuju nije mogao predstaviti. Sanjalo se već komu sigurno jur duže, sprogovoriti su ljudi ovo ufanje ipak stopr onda, kad je bilo fiksirano.
Da je Kolo Slavuj nastupio u HNK-u je povijesni dogodjaj. Nisu pravoda bili prve gradišćanske Hrvatice i Hrvati na ovi lipi daska, ali sigurno prvi, ki su onde održali samostalni koncert i tako prezentirali gradišćanskohrvatsku kulturu.
Je li je Kolo Slavuj reprezentativan za cijelu gradišćansko hrvatsku zajednicu u Austriji, Madjarskoj i Slovačkoj, o tom se da diskutirati. Je li Kolo Slavuj reprezentira gradišćanskohrvatsku muzičku i tančenu tradiciju, o tom se ne triba diskutirati. Suradnja sa stručnjakom Ivanom Ivančanom i brojna vlašća istraživanja, ka duraju do danas, su danas i pretkip za brojna druga društva po cijelom Gradišću.
Da je zato Kolo Slavuj nazvan gradišćanskohrvatskim Ladom je jako velikodušna pohvala. Zapravo je čuda zanimljivije, zač Kolo Slavuj ipak nije Lado i more ipak fascinirati. Činjenica je naime, da skoro nijedan od kotrigov nije profesionalac niti u jačenju niti u tancanju ne. To se smi koč-toč i viditi na pozornici. Pohvala poznatoga stručnjaka, da je Kolo Slavuj ostao svoj i nije pokusio pratiti neke trende, je vjerojatno najvridnija pohvala za društvo.
Kolo Slavuj i zato nije Lado, ar nima nikakovu zaposlenu strukturu, ka se skrbi za kvalitet i cijelu logistiku u pozadini. Nastup u HNK-u je zato bio ogromni posao, osebujno za one, a ovde triba posebno spomenuti predsjednicu Gabrielu Novak-Karall i u ovom slučaju veleposlanika Marku Vuketića, ki su neumorno djelali na veza u Hrvatsku, pokušavali zadobiti hrvatske predstavnike kulture i ovako zadobili ovu prestižnu adresu.
Koncem konca Kolo Slavuj i zato nije Lado, ar u njem ne djeluje izabrani krug ljudi, ke je odabrao stručni žiri. U Kolo Slavuju se sastaju ljudi različnoga znanja tancanja i jačenja, različne životne dobi, različnoga privatnoga i poslovnoga žitka i različnoga podrijetla. Veže je želja za upoznavanje (gradišćansko)hrvatske tančene i muzičke tradicije. A i ta nije kod svakoga jednako jaka.
Čim se Kolo Slavuj onda morebit istakne? Njega peljaju ljudi, ki negledeć opisane situacije imaju visoke cilje i velike sanje – a to uvijek prez pauze. Kolo Slavuj oblikuju ljudi, čiji oganj gori za tanac, gibanje i posmih na pozornici, za tambure i sve ne-tambure, ke se moru koristiti u muzičkom sastavu, za dobro štirkane nošnje i lipo tiglane originale a koncem konca i za gajenje hrvatskoga jezika. Kolo Slavuj nikako nije Lado, a uprav u tom se shranja moć ovoga ansambla.