Ugodno i korisno

Prošli tajedan me je dostignulo pitanje, zač se naša društva zapravo ne naticaju na veliki televizijski formati kot je to trenutno na austrijskoj televiziji Die große Chance (Velika šansa). A istina je: Zapravo kod svakoga casting-showa čekam Hrvatice i Hrvate. Par ih je u prošlosti ionako bilo. A bilo bi ih još dost, ki bi bili već nego sposobni postaviti se na pozornicu.

Ne smimo biti nikad siti protesta

Lani sam morala pisati o Danu žen, ar sam žena. Ljetos kanim pisati o Danu žen, ar sam žena. Iako imam jako tvrdu glavu, sam koncem konca ipak preminila sliku prik ovoga komentara. Neću dati platformu onim, ki su ovako „ljubezno“ komentirali moj izgled, ali samo toliko: Žene neka izgledaju lipo i atraktivno, one nikad neka ne budu iščrpljene ili trudne, neka budu ljubezne i simpatične, nikako ne oštre, a ako stoju u javnoj poziciji neka po mogućnosti sve tako izgleda kot da bi bilo sve jednostavno i od sebe razumljivo. Takovih žen je, i to je njihov izbor. Ali jednostavno je i žen, ke to ne znaju ili i svisno ne kanu performati. U današnjem vrimenu onda „inako postoji Photoshop”, ki daje ružnoj igri lipi izgled.

Jezična opušćenost

U intervjuu s Manuelom Tomić približavale smo se „spornomu” nazivu jezika srpskohrvatski. Čudila sam se, koliko ljudi je ov naziv potaknuo na to, da me napada za neznanje. Naziv u radiodrami je povezan s imenom oficijelnoga jezika u Jugoslaviji 1980-ih ljet. U intervjuu rekla je autorica, da je to bio boj – opravdano – ki je potirao tu napadnutost ljudi o nazivu jezika. Uglavnom ne razumim, kako neki mediji i ljudi u Austriji neovisnim državam ne dozvoljavaju svoj naziv službenoga jezika, bez obzira na to, koliko su slični ili nisu. Bilo bi dost primjerov na cijelom svitu kade imaju srodni jeziki različne nazive, a to prez problemov. Ali ne ćutu se ljudi u vezi s jezikom samo napadjeni zbog boja. Primjer Gradišća odnosno gradišćanskih Hrvatic i Hrvatov prikazuje, da i stres, pritisak ili ćut, da se ča minja odnosno zgublja, utiče na to, kako vidimo jezik. To se upti, kad ljudi na predavanji javno pred publikom ispravljaju predavača i ogovaraju ljude, ki pišu ili javno govoru. Kot da ne bi bilo drugoga posla!

Živila šarolikost! Živili okusi!

Za nami je Dan materinskoga jezika, 21. februara. Dan, ki je obično sprohodjen od različnih akcijov i ponudov za jačanje i podupiranje ili od potribovanj za većom vidljivošću odredjenih jezikov. Dan, ki nam opet jednoč stavlja pred oči, koliko (materinskih) jezikov je na svitu i koliko njih je ugroženo (Čuda! UNESCO procjenjuje, da je 40% ugroženo, ada skoro 3.000 jezikov). Med njimi pravoda i naš (gradišćansko)hrvatski. Kako drastično je ugrožen, je pokazala nedavna brojidba u Madjarskoj, ali i procjena obrazovne direkcije Gradišća o znanju školaric i školarov u osnovni škola dvojezičnih sel. Veliko reklamirana šarolikost Gradišća se zgublja, to moramo primiti na znanje. A to valja i za sve druge jezike i regionalne varijante nimškoga.

Dvojezičnost ne boli

U Stinjaki su opet jednoč ukrali seosku tablu. Opet jednoč, ovako piše u svi mediji, ar ti su svi skočili na tu temu, još i u jutarnji žurnal je slučaj uspio. Širom Austrije je sigurno mjest, kade je kradnja seoskih tablic veći i redovitiji problem, a ovde još gor ne mislim redovitije odstranjenje ili pomoljanje seoskih tablic u dvojezični općina Koruške (ako uopće imaju dvojezičnu tablu).

Profesionalna poslovnost

Gradišćanskohrvatska manjina je prilično mala manjina. Ovim jezikom govori malo ljudi. Govor je onda čuda puti o mikrojeziku i mikrozajednici. U ovakovi mikrozajednica se uprav zbog te veličine poznaju svi akteri i akterke, čuda puti još i osobno. A osobno znači, da je poznato, u ki društvi osoba sudjeluje, ča rado djela, s kim si je rod i kade ju moreš strefiti u slobodnom vrimenu.

Broji moru biti i preokret

Novi broji o popisu stanovničtva u Madjarskoj zastrašuju u pogledu na pad pripadnikov hrvatske manjine odnosno govornikov hrvatskoga jezika. Ne samo gradišćanski Hrvati u Madjarskoj su morali doživiti jako opadanje onih, ki se svisno deklariraju, nego trend je vidljiv u cijeloj Madjarskoj i u tradicionalno jakoj Baranji.

Čemu se smijemo?

Filešci su ljetos spasili kazališnu sezonu. Odličan mali sastav s poznatimi i novimi obrazi zna, kako se triba ponašati na pozornici, da bi cijela publika prasnula u smih, zna, kako govoriti, da se dobro čuje i zna, kako se gibati, da bi se tim dodalo odredjena važnost.

Kade su ovi svi (ne)završeni projekti!

Približava se konac januara, a s tim i obračuni za Savezno kancelarstvo? Ste jur obračunali, draga društva? Ča pišete u izvješćaje? Zač to pitam? Svako ljeto u decembru objavljujemo liste s odobrenimi svotami za dojduće ljeto za pojedina društva. Zač se ti pinezi koristu, to vidu do sada samo savjetniki i savjetnice, ako uopće čitaju molbe s obrazloženji za pojedine projekte. Obični ljudi se moraju zadovoljiti s prostimi svotami. ORF rado objavljuje na početak ljeta predvidjene projekte društav. Timi dvimi informacijami moremo ganjati, za ke projekte ćedu koristiti pineze. Transparentno to nije.