Sami moramo potribovati svoje i se zato i politički triba zalagati!

Situacija u naši čuvarnica u osnovni škola u pogledu na hrvatski jezik je čemerna, mogli bi zapravo i reći: katastrofalna. Ne more se svenek samo politiki dati krivica, ali ako je človik u pravom grčkom smislu zoon politicon, dakle društveno biće, človik kao socijalno, političko biće, človik ki je ovisan o društvu i samo u njem more živiti i opstati.

Tribamo bilježiti, snimati, čuvati i arhivirati - ali i dalje dati!

Aktualno imamo posla s dvimi zapravo epohalnimi projekti: Gradišćanskohrvatski govori u tri opsežni sveski (HKDC) i Virtualni arhiv KIS-a u Stinjaki. Obadva projekti se bavu bilježenjem, zapisivanjem, arhiviranjem a tim i očuvanjem jezika na jednu stranu kao i sabiranjem i arhiviranjem audiovizualnoga i jezičnoga blaga i narodnoga dobra.

Po raskošni hrvatski bali i mesopusni zabava opet i novi cilji!

Svim nam se je bojsek činilo, da je mesopust bio posebno dužičak, da smo mogli uživati (ili se i mučiti) na brojni i hrvatski bali, da je bilo puno kšnasov i mesopusnih, fašinjskih ophodov i zabavov, a pred svim i da je pod vi dugi ljeti korone zaključanj a tim i onemogućenih zabav i sastankov opet bilo moguće u cijelom i predkoronskom raskošu uživati u razonodi, plesu, jačka a pred svim i druženju. A sad bi mogao slijediti opet mirniji čas!

Dom za narodne grupe: U čemu bi mogao biti dom i domovina?

Pretvaranjem ovoga dotičnoga objekta, izgradjenoga u stilu brutalizma, kako je dostao službeni naziv stil gradnje arhitekta Tome Szauera, rodjenoga Filešca, ki je u mladi ljeti studirao u Sjedinjeni Američi Država i stao pod uticajem poznatoga doajena i velikana američke arhitekture Franka LLoyda Wrighta (1867.-1959.), u takozvani Dom narodnih grup u južnogradišćanskoj Borti otvara se nova i široka perspektiva u raznovrsnom djelovanju narodnih grup u ovom dijelu Gradišća ali pred svim u pogledu na javno priznavanje i poštivanje Hrvatov/ic, Madjarov/ic i Romov/kinj u ovoj zemlji.

Sinergija i simbioza mladih i zrelih je najbolje i u naši struktura

Očito se med našimi hrvatskimi društvi u Gradišću pojavljuje dramatičan manjak ljudi – muških i ženskih – ki bi se angažirali u društveni posli. To je bojsek opća pojava, ka se u hrvatskoj zajednici pravoda čuda jasnije i dramatičnije izražava, jer u manjinski posli nima niti zemaljskih niti državnih institucijov, ke bi se brinule o naši posli, nego to sve melji uglavnom na privatni inicijativa i društvi i organizacija. Moremo opaziti dramatičan pad broja ljudi, ki su pripravni se angažirati na društvenoj razini, pred svim ne u peljajući funkcija. A niti argument, da bi se rado i znatno pomladila struktura i očito volja unutar ovih navodno „zastarenih“ strukturov da bi se drage volje pomladile, nije u stanju povući mladje i sposobne ljude u peljajuće funkcije a tim i u odgovornosti pune zadaće.

Kade imamo dom tamo idemo i domom i se moremo ćutiti doma

O temi stana ili ipak doma ćemo u Hrvatski novina sigurno još već puti pisati. Pred svim i zato kada se sada ipak na sve veći javnih zgradov moru najti i hrvatski natpisi, ki u nimškom imaju privisak -haus. Tako na primjer i Feuerwehrhaus, Kulturhaus, Gemeindehaus, Schenkhaus, Zeughaus itd. Analogno nimškomu jeziku smo to u prošlosti uglavnom prevodili sa stan i smo je na naše javne zgrade napisali velikimi slovami uz nimški ili ispod nimški – pravoda nikada ne iznad nimškoga, jer to bi bila prevelika čast za hrvatski – Općinski stan (u Frakanavi još i opčinski stan), Kulturni stan, Ognjobranski stan, itd.

„Ako dobro gluši je dobro“ – valja i za naše hrvatske bale!

Američki jazz-pijanist i skladatelj Duke Ellington (* 29. april 1899., Washington – † 24. maj 1974., New York City) je o svojoj ali i muziki principijelno rekao „Ako dobro gluši onda je dobro“ (If it sounds good it is good). To valja pravoda ne samo za američki džez/jazz, nego za svaku vrstu muzike svagdir na svitu, dakle i med Hrvati a posebno i med gradišćanskimi Hrvati. A u medjuvrimenu smo jaki skoro u svi žanri zabavne (U) i ozbiljne (E) muzike.

Čim se zavaravamo — i o čemu bi znatno bolje tribali biti informirani

U momentu je diskusija o zlostavljanju dice i gledanju pornografskih slik s dicom, pedofilije (spolna nastranost, seksualna sklonost prema dičakom, odnosno uopće prema dici istoga ili protivnoga spola) na u darni mjesti u tiskanica i elektronski mediji a kamo li u socijalni mediji. Nima sumlje, koliko je to odurno, koliko se tomu triba suprotiviti i da to triba kaštigati – u privatnom, društvenom i kaznenom prostoru. Ali da zbog poznatoga slučaja glumca, ki je ljeta dugo gledao, pohranio i širio pornografske slike s dicom sada Burgtheater stupio u žarišću kritike, da bi se zbog toga glumca svi filmi tribali skinuti s TV-ov i kino-plahtov. Da se sada jur dane i tajedne toga glumca, ki je očito priznao svoju krivnju, ki je u terapiji, ki je optužen i ki je svoju karijeru sām sebi zničio sad kao „svinju goni kroz sva dvorišća“ i se cijela javnost jur slaže u krivici i kaštigi, ipak nije dostojno za naše prosvićeno (aufgeklärt), demokratsko i človičje društvo.

U čemu i zbog čega si tribamo „zasukati rukave“ 2023. ljeta?

U prošlom broju Hrvatskih novin smo na ovom mjestu dali riči optimizmu, s kim je potribno započeti novo ljeto. Kada ako ne s ovim ljetom triba ponovno gledati na sve to ča bi moglo odnosno tribalo dojti. Jedna od brojnih krilatic glasi „pogled najzad u budućnost“ ili „budućnost moremo najbolje prorokovati tim da ju sami oblikujemo“ ili pak „gdo želji čitati u budućnosti najprvo triba listati u prošlosti“.