Prošli tajedan me je dostignulo pitanje, zač se naša društva zapravo ne naticaju na veliki televizijski formati kot je to trenutno na austrijskoj televiziji Die große Chance (Velika šansa). A istina je: Zapravo kod svakoga casting-showa čekam Hrvatice i Hrvate. Par ih je u prošlosti ionako bilo. A bilo bi ih još dost, ki bi bili već nego sposobni postaviti se na pozornicu.
Spomenuto pitanje je bilo povezano s argumentom, da bi ovakovo sudjelivanje bilo lagak i vjerojatno zabavan prinos toliko prošenoj vidljivosti. I na ovom području se smimo sami zeti za nos. Naša tamburaška i folklorna društva proputuju svit. Ufamo se, da su na ti puti i opskrbljeni s informacijami o nami, da povidaju o tom, zač ovakova grupa iz Austrije, Madjarske ili Slovačke nastupa s hrvatskimi jačkami i zač svira na instrumentu, ki je stopr u prošlih 100 ljet nastao tradicionalni instrumenat ove narodne grupe. Ovakove moderacije se iz manjinske perspektive morebit činu naporni ili ionako jur poznati, ali mlini melju polako i za vidljivost manjin je to ka- tastrofa. To se vidi u socijalni mediji, kade ide primarno zato, da se zna, kako zadovoljavati algoritam.
U ovom ljetu važnih izborov po cijelom svitu, minja na primjer Instagram uvjete toga algoritma, ar kani nastati manje politički. Ali manjinske teme su po sebi političke, iako ne propagiraju stranke. A našoj gradišćanskohrvatskoj zajednici ne bi škodilo, ako bi se koč probudili i napustili područje feel-good temov. Ili još bolje: Ako bi povezali te dvi teme.
Filip Tyran je lani došao dost kritičnom izjavom o poznavanju gradišćanskih Hrvatic i Hrvatov u javnosti na OE1 kot i na njegove kanale na socijalni mediji. Slika odzada je kazala žene u šari nošnja. Paradoks, ki je u oni kanali odlično funkcionirao. Po istom principu bi to i funkcioniralo u televiziji. Spominjam se jedne jedine rečenice sastava The KK uprav u emisiji „Die große Chance“, kade je potom bilo jasno, da je Hrvatic i Hrvatov u sastavu. To je jur dost za brzo feel-good osvišćenje publike.
Ovakovo svisno zastupanje bi odgovaralo i smislu subvencijov. Čuda puti se veli, i sami velimo o sebi, da su gradišćanske Hrvatice i Hrvati natprosječno muzički nadareni. „We like to sing and dance“, počela je legendarna prezentacija dvih mladih hakovkov. Nažalost ne postoji podrobno istraživanje, ali moglo bi se argumentirati, da je to povezano i djelovanjem naših subvencioniranih društav. Sličnu situaciju imamo u Koruškoj sa zbori ili u Petrovom Selu s bezbroj legendarnih muzičkih sastavov.
Ako jur izobražujemo našu dicu i mladinu pred svim na folklornom polju, onda bi mogli spojiti ugodno s korisnim. Bilo bi u smislu subvencijov, a pred svim i najvažnije u smislu manjine, da bi povezali feel-good program s nastupi s jasnimi izjavami na pozornici. Lagak pristup toliko prošenoj vidljivosti.