Koncert Severine je politički event

Jur pred Severininim koncertom i onda i pri koncertu se je samo pretežno čulo jedno: To ča je važno je, ča će nositi. Samo to komentirati – kot se to jur čuda puti djelalo u naši mediji – je jednostavno svisno skretanje pažnje na izgled, da nigdo ne bi morao priznati moć ovakove žene. Jedino ako politika – bez obzira na općinskoj, zemaljskoj, saveznoj ili manjinskopolitičkoj razini – ima koristi od toga, se najednoč skrene pažnja od outfita do uticaja.

Nije uvijek potribna zahvalnost.

8. novembra na jutro je novi predsjednik Nacionalnoga vijeća pokušavao položiti vijenac pred spomenik žrtvam holocausta na bečkom Judenplatzu. Židovsko visokoškolarstvo je to človičjim lancem prepričilo i izjavilo, da ljudi, ki se ne moru uvjerljivo distancirati od nacionalsocijalizma, ne smu sudjelovati na spominjanju. Rosenkranz se koncem konca nije mogao „spomenuti” i je izjavio, da se je „predao nasilju”. To nasilje je bio lanac mladih ljudi, ki otvorenoga pripadnika junačke korporacije nisu pustili do velikoga spomenika. Ministrica za ustavu Karoline Edtstadler je onda izjavila, da postoji pravoda sloboda mišljenja, ali da joj je žao zbog sve veće polarizacije. Sad se mora reći, Rosenkranz je mogao očekivati protestnu akciju, ipak je bilo tako, da je Izraelitska vjerska zajednica jur unajpr odbila njegovu nazočnost na oficijelnoj priredbi. Ako se političarke i političari, ki zastupaju radikalne pozicije, u ovom slučaju desničarske, zdižu u „neutralne” pozicije, u ovom slučaju predsjedničtva Nacionalnoga vijeća, onda se nigdor ne smi čuditi polarizaciji.