Prošli i dojdući tajedni bili su tajedni reprezentacije i vidljivosti za manjinske teme. U Zagrebu pri Tajednu Hrvatov je još i cijel tajedan bio zakonski posvećen hrvatskoj zajednici u iseljeničtvu.

Zemlja Gradišće išće trenutno predmete i povidajke za novi zemaljski muzej, kade kani prikazati gradišćanskohrvatsku zajednicu prez stereotipov i klišejov.

A u Parlamentu će se drugi tajedan pri platformi dijaloga u juniju predavati o mogućem novom izgledu Zakona o narodni grupa.

To su sve važne i dobre inicijative. Pitanje je uvijek, je li je moguće ovakovim jednim projektom pokrenuti stvarno veliko minjanje ili je to samo minimalno površinsko približavanje.

Prošli tajedan dostala sam pitanje Koji su vaši problemi? i mogućnost odgovora u maksimalno pet minut. Sam li bila u stanju dati dobar odgovor? Mislim da ne. Da bi se velike i kompleksne teme naime mogle jednostavno i brzo podrobiti za neinformiranu publiku, tribaju se razumiti u velikom. A teme i problemi gradišćanskohrvatske zajednice su tako opširne, da i na dužini ovoga komentara ne bi došla do spametnoga odgovora. Natuknula bi samo nekoliko točak.

Rado se komentira u hrvatskoj sceni, da mi sami inako najbolje znamo, kako triba djelati – pretpostavljajući da autori ovakovih komentarov mislu nas djelatnice i djelatnike hrvatskih organizacijov. Za me je pitanje, je li to zaista znamo. Ov mali broj ljudi, ki su zaposleni u neki društvi, djela svaki svoje, a to nije negativno mišljeno. Jednostavno je dost djela na svi kraji. Je li onda kod takovih ljudi još lazno za dalekovidne strategije, u to sumnjam. Ima svoje uzroke, da (još) postoju djelatna mjesta samo za istraživanje, ka dozvoljavaju tim ljudem, da se isključivo bavu ovakovimi znanstveno-strateškimi temami prez kakovih drugih obavezov. Zač bi ada zaposlenica u hrvatskoj organizaciji tribala znati rješenje za opstanak cijele zajednice? Lipo bi bilo svakako, ali realistično? Nije.

Projekti kot ovi zgora spomenuti su svi važni i dobri za vidljivost. Veliko minjanje donositi moru samo onda, ako se nastavljaju, ako se na svakoj spoznaji prvoga sastanka gradi. A za svaku spoznaju potriban bi bio i diskurs. Samo ar se nekolikim angažiranim čini kot dobro rješenje, to ne znači, da će to nahadjati na široko podupiranje u cijeloj zajednici. A i oni javnosti izloženi ljudi moru samo razvijati svoja potribovanja (to ča kanimo), ako se moru vježbati argumentirati pred vlašćimi ljudi.

To triba kot svenek resurse: financijske, ali još važnije ljudske i vrimenske. I tomu se triba pridodati važnost i podupiranje. Je li ćemo diboko uroniti u temu? Moguće bi bilo, morebit će se najti ki-ta, ki kani zaista izviditi ča mi točno kanimo.