Sveta Pisma su vjerski teks­ti, ke neka tradicionalna vjera tretira kot svete, ar da su inspirirani od Boga. Zato su bitni za vjersku tradiciju. Na Božić kršćanski svit svečuje rodjendan Si­­­na Božjega, s kim je ispu­njeno biblij­sko proročan­stvo. On da je Spa­sitelj, ki će otkupiti človičanstvo od smrti i zla. Njegova smrt, gorista­nje, u­nebo­ze­će u Kraljev­stvo Oca Boga i poslanje Duha Svetoga su srž kršćan­ske vjere. I u mnogi dru­gi religija i mitologija živi vje­ra u ufanje, da sa smrću nije konac, da je u vjekovječnosti kraj tugi i trapljenju.

Natron more eliminirati riblju duhu. Za to se dvi žlice natrona rastopu u malo vode i polju prik ribe, ka otprilike jednu uru dugo počiva u hladilniku. Onda se riba splavi i osuši. Potom se more predjela po želji.
Kad smo djelali s lukom ili česnom, nam smrdu ruke. I onda pomaže, prati je pod tekućom vodom s natronom namjesto sapunom.

Tuniku su nosili jur stari Grki i Rimljani. Bizant je bio osebito oduševljen od tunike. Nosili su ju i muži i že­ne. Osebujno popu­larna je bila u žarki farba i obrubljena zlatom vezankom, ka se zove dalmatika. Zanimljivo je, da je tunika prvo bila od vune. Bila je i oprava siromašnih dalmatinskih pasti­rov. Rimski cesar Komod ju je navod­no importirao u Rim, kade su ju m­o­dificirali u pogledu na štof i ukras.

Tuniku danas no­su sve žene i divojke, ke držu do svojega stila. Tunike su prouzrokovale pravu modnu ek­sploziju na modni pista. Gdo kani ovo ljeto biti in i nositi zadnji modni krik, ima nekoliko opcijov. Idealna je onakova tunika, ka se najbolje uklapa u stil. Najmodernije varijante su one u jednoj farbi, a print ili floralni mustri su za romantičarke med ženami.

Polazeći od kipov različnih umjetnikov, ki prikazuju Za­d­nju vičeru, su se Jezuš i njegovi učeniki najili do sitosti. Zadnja vičera prlje nego su ulovili i mučili Jezuša je je­dan od najomiljenijih motivov za­padne umjetnosti. Ribe, kruh, vino i voda su čvrsti segmenti gošćine. Ča se je minjalo to­kom stoljeć, je veličina porcijov na kipi. To su istražili britanski nutricionist (Er­nä­h­rungswissenschaftler), Brian Wansink, i njegov brat, teolog Craig Wansink.

Pitanje o rebru muža, iz ko­ga je stvorena žena, je tisućljeća staro, a ipak vječno aktualno. »Žena je stvorena iz rebra muža, ne iz potplata, po kom se hodi. Ne iz glave, da mu bude nadmoćna, nego iz rebra muža, da mu bu­de jednaka, da bi bila branjena i njegovomu sr­cu blizu.« Tako rado rabiji komentiraju stvaranje žene. To teološki gluši kot solidna i dobro­namjerna interpretacija, samo ne znamo, je li bazira na pravom temelju.

Acid-wash je način pranja, ka­de se plovučac (Bimsstein) na­pojen klorom skrbi za izrazite kontraste.
Antifit su široki džinsi, ki izgledaju kot da namjerno ne pašu.
Baggy je ležeran stil s ispu­p­čanimi koljeni. Vidi se pu­pak, a žepi odzad visu diboko doli.
Boot-Cut džinsi od koljen po­četo imaju zvonast kroj. Tako se pod hlačami moru nositi čižme.
Button-Fly su klasični džinsi, ki na viku (Hosenschlitz) imaju gumbice.

Männer haben’s schwer,
Nehmen’s leicht
Außen hart und innen ganz weich
Werden als Kind schon auf Mann geeicht
Wann ist ein
Mann ein Mann?

Bootcut jeans su pravi longseller med džinsi i pašu svakoj figuri. Svaki trend su one dospile nadmašiti. Naziv bootcut znači, da se ov osebujni model more nositi komotno uz čižme. Tipično za bootcut jeans je, da su ove hlače više okolo pasa i da op­tički produžuju noge. Okolo stegnov su uže, a od koljen početo nogaljice nastaju šir­je. One su zvonkasto krojene. Takov kroj paše svakoj že­ni. Bootcut jeans su klasični šik džinsi, ki se najbolje no­su uz visoke petice, balerinke ili kot rečeno uz čižme.

Jur ranih 60-ih i 70-ih ljet su si ove markantne hlače skrčile put u srca cijelih generacijov. Hipiji ne bi bili mogli biti hipiji, a da nisu nosili ove hlače.

Danas etablirana modna scena ne more opstati prez ovih zvonkasto skrojenih ­hlač, iako su im takozvane straight leg pants i slim fit jeans s ravnimi nogaljicami jaki konkurenti. Da­nas bootcut jeans zvećega imaju moderatno široke noga­ljice, da se ne bi preveć razlikovale od svojih rivalov.

Životna dob, kad dica odrastu i napustu svoj dom, je čudakrat teška za starje. Oni se moraju novo organizirati i prenau­čiti na nove okolnos­ti. Svejedno, kako srdačan je odnos prema ditetu, svenek dojde hipac, da dica i starji već ne živu skupni žitak. Kad su mimo ljeta najužega odnosa prema dici, kod roditeljev to more izazvati  tugu i depresiju. To je normalno, ar su dica duga ljeta osmišljavala žitak starjih. „Roditelji svoju dicu ne smu ljubiti poblu­djeno, nego s razumom. To se mora vježbati, drugačije more dojti do katastrofe“, je jednoč rekla poznata francuska glumica Isabelle Huppert u intervjuu. Ako ste jedna od onih majkov, ke doživljavaju paniku, kad pomislu na to, da ćedu po iselenju dice zdomi ostati same sa svojim mužem, se je nešto krivo razvilo. Dica nisu ničije imanje. Ona su starjim samo povjerena na skrb.

Od 13. stoljeća početo Katoličanska crikva svečuje Tijelovu, svetak Presvetoga Tije­la i Krvi Kristuševe na spominak Kristuševe nazočnosti u presvetom oltarskom sakra­mentu. Prema katoličanskom nauku su tijelo i krv Kristu­ševa u euharistiji istinski nazoči. Po euharistijskoj molitvi, zazivu Duha Svetoga i po riči pretvorbe (konsekracije) se dogadja misterij pretvorbe kruha i vina u tijelo i krv Kristuševu. U posvećenoj oš­tiji Jezuš ostaje nazoči i po maši, zbog čega se oštije čuvaju u tabernakelu, i zbog če­ga se vjerniki klanjaju oštiji. Kristuš je na predvečer svoje muke na križu s apoštoli sve­čevao zadnju vičeru i tako postavio sakramenat euharistije.