Rodjeni Koljnofac, pater Anijan Marko Mogyorósi je pred trimi ljeti imao vječni zagovor u tihanjskom samostanu na samu Veliku mašu. Povodom ovoga jubileja smo ga prosili za intervju.

HN: Dragi pater Anijan, sada stojimo na prelipom brižuljku kade se nalazi benediktinski samostan. Predstavite našim štiteljem ovo mjesto.

Pater Anijan: Naš samostan je osnovao 1055. ljeta Andrija I. četvrti kralj ugarski s nakanom, da bi ovde imao grobnicu i za sebe i za njegovu familiju. Pozvao je redovnike benediktince simo, da budu kroz stoljeć molili za njega i za njegovu familiju, za ugarski narod, za vjernike i za cijeli svit. Prvi benediktinci su došli iz Francuske. Naš samostan kroz ovih skoro tisućljet je bio trikrat zaprt: u vrimenu turske invazije, zatim kada je Jožef II. ki nije vidio nikakove koristi od molitvenoga života redovnikov zatvorio samostan, i onda poslidnji put 1950. ljeta kada su ga komunisti zatvorili. Četvrti put se je ponovo otvorio samostan 1994. ljeta. Odonda smo opet ovde nazočni. Desetimi pripadamo danas ovomu samostanu, spodobno jednoj familiji u koj živu tri generacije skupa.

Benediktinski stil žitka je u izvornom smislu izoliran, tako je to bilo osnovano, no kroz povijesti su redovniki dostali posebne zadaće ke je povijesno vežu. U našoj dušobrižničkoj službi imamo dvi fare. Na teritoriju tih far devet crikav. Tihanjska osnovna škola je pod peljanjem našega samostana. Ja sam kot školski kapelan onde i podučavam vjeronauk.

Tihanj je na turističkoj karti jedno od najvažnijih mjest u Madjarskoj, ko pohodi jako čuda ljudi. Vezano i za turizam, imamo čuda mogućnosti za direktno ili indirektno nazvišćanje evandjelja: čuda ljudi se kani poručiti u našoj crikvi, da im krstimo dicu, organiziran je bezbroj koncertov, predavanj, simpozijev ... itd. Tihanj je malo selo, ali njegovo povijesno značenje za Madjarsku ga ističe. Uglavnom su dva razlogi: u našoj samostanskoj crikvi se čuva grobnica kralja Andrije ka je jedina grobnica sridnjovjekovnoga ugarskoga kralja čiji zemaljski ostatki su onde kade je bio pokopan. A drugi: osnivački dokumenat našega samostana je prvi pisani dokumenat madjarskoga jezika iz sridnjega vijeka, to je latinski tekst a unutra je 52 madjarskih riči. U osmom razredu moraju to svi školari učiti.

HN: Vi ste rodjeni Koljnofac. Ča znači za Vas ovo selo, i kakovu ulogu je igralo ovo selo kod Vaše konačne odluke.

P. Anijan: U Koljnofu čuvaju moju zipku. Početki žitka, prvi koraki, prva iskustva u familiji, u seoskom društvu i u crikvenom životu ostavili su diboki trag i u mojem srcu. Koljnof je za mene jako-jako važan i zbog koljnofske Črne Madone. Ta hiža Blažene Divice „lovretanske” u koljnofskoj velikoj crikvi upućuje moje misli, moje srce na to, da kod Boga uvijek moremo najti obrambu i dom, a uz to ovo svetišće je bilo i ufam se, da će i ostati obramba za sve ljude dobre volje ki u Koljnofu živu.

Naša familija i rodbina je velika. Moji staristarji su svenek bili poslidnji kod crikve po nediljnoj svetoj maši. Oni su se onde strefili s braćom i onde su se pominali i doznali ča je s drugim. Ča je jako važno za mene, kot drugi kinč, da sam u mojem ditinstvu naučio, to je bila nauka od staristarjih to, da se u rodbini išće jedinstvo, da pripadamo jedan drugomu, da budemo skupa u zajedničtvu i da ne smimo zapamtiti ono ča su protiv nas napravili, nego da moramo živiti u miru. A treti kinč je za mene moj materinski jezik. Kad povidam, da od ditinstva se pominam po hrvatsku, ar moja obitelj pripada posebnoj hrvatskoj manjini, svenek me gledaju s velikimi očima. Materinski jezik je za mene znak toga, da svaki človik ima svoj jezik, svoj način izražavanja, i ako poznam i znam već jezikov onda sam u mogućnosti da razumim načine izražavanja i tako razumiti ljude ki malo drugačije premišljavaju. Ako se razumimo znamo si i medjusobno pomoći. To sam ja naučio doma u Koljnofu. Ne kanim idealizirati moje ditinstvo, ali kad človik zraste diblje razumi kako je bio othranjen.

HN: Uz selo ste jako čuda dobili i od osnovne škole. Kako ste se ćutili u ti ljeti i ča ste si sobom zeli na Vašem putu školovanja iz domaće škole?

P. Anijan: U koljnofskoj osnovnoj školi sam nek šest ljet učio. Sedmi razred sam jur počeo u benediktinskoj gimnaziji u Juri. Bilo je zvanaredno lipo, da smo jur od prvoga razreda učili hrvatski jezik koga smo doma hasnovali. Napisati kako se pominamo, to me je jako dojmilo. Pak onda i brižljivost učiteljev, kako su se za nas borili, da naučimo to ča je važno. To mi je isto ostalo. Onda hrvatske ure i učitelji, ne nek zbog toga, da učimo jezik, gramatiku, nego da si zajačimo, da te navade ke su važne za naše selo, za naša hrvatska sela da to bude i naše. Znam se spomenuti i na partnerstvo s Velikim Borištofom: na mesopusni utorak ili petak prije toga smo htili pojti u našu partnersku školu, da upoznamo drugi svit, kade se isto po hrvatsku pominaju i da feštamo skupa. Bilo je to pred skoro tridesetimi ljeti kad smo još morali čekati na državnoj granici. Hvala Bogu, lako sam učio i imao sam dobre rezultate.

HN: Po osnovnoškolski ljeti ste stupili u obitelj benediktincev u Juri. Ste jur i onda odlučili, da ćete postati benediktinac i da ćete stupiti u red benediktincev?

P. Anijan: U gimnaziji sam jur ćutio, da bi se kanio baviti ljudi i biti na pomoć ljudem. Med našimi učitelji su bili i redovniki, tj. benediktinci. U školi i u študentskom domu smo mogli viditi iz blizine njev žitak: da su i oni ljudi, da imaju dobre i teške trenutke, ali uvijek smo ćutili, da su uistinu za nas bili i željili nam najbolje. Jur zdavno sam jur premišljavao da po školi kako dalje u životu: mislio sam podučavati u školi ili vračiti ljude, ali ti predmeti nisu mi išli najbolje. Imao sam želju da budem u kontaktu sa svakom generacijom - ne samo s dicom, nego i sa starimi. Još doma u Koljnofu sam rado poslušao štorice iz njihovoga života. I onda sam počeo jače ćutiti duhovničko i redovničko zvanje. U tom životu imam ovo sve skupa: s Božjom pomoći vračiti duše, podučavati ljude, sprohoditi njev žitak od početka do kraja. Rado sam se odazvao, velika radost je za mene i danas biti duhovnik. Ono ča se nije još u tu dob iskristaliziralo u mojem dušnom spoznanju, to je bilo redovničko zvanje. Sveti Benedikt opat i njegova duhovnost su me svenek privukli. U tom duhu sam probao djelovati i u fara. Pak onda kašnje mi je Bog omogućio, da živim kot benediktinac u zajedničtvu – duhovno veselje je to za mene.

HN: Počeli ste študirati u sjemenišću u Juri. Kakove temelje ste dobili onde?

P. Anijan: Po uspješnoj maturi sam bio veljek primljen med kanditate za svećeničtvo u Jurskoj biškupiji. Samo sam dvoja ljeta študirao u Juri, to je zapravo bio študij filozofije. Ostao sam u tom varošu kade sam hodio u gimnaziju, tako su mi i kontakti ostali živi i s benediktinci. Jurska ljeta u pripravi su pomogla da u meni raste crikvena ćut: kakovo bogatstvo nudja človičanstvu ona Crikva ka ima i svoje ljudsko ili zemaljsko lice. Čuda izazovov i falingov, ali još već radosti i dragocjenosti.

HN: Put Vas je dalje peljao u Djakovo. Ča je bila razlika med dvimi sjemenišći?

P. Anijan: U Djakovu sam imao tri lipa ljeta. Onde sam smio završiti teološki študij i diplomirati. Onde je bio na malo drugačiji način organiziran naš žitak. Bogoslovije su spodobne kloštrom. Okvir je, da molimo skupa, študiramo skupa, premišljavamo skupa, ali po posvećenju malo ostane od toga skupnoga. U Djakovu smo imali dane, kada nismo imali mašu u bogosloviji, nego smo prošli svaki kada je mogao u katedralu i bili med vjerniki u škamlji. Upoznali smo starce, mlade varoša. Čini mi se, da je bio naglasak na tom, da zadaće ke ćemo dobiti po zaredjenju budu jur kako-tako nazočni u sjemenišnoj svakidašnjici.

HN: Pred dvimi ljeti ste dali intervju za Katolički kalendar i na kratka pitanja kod Rima ste asocirali na “horizont”. Znate nam ovo malo opširnije rastumačiti?

P. Anijan: U ljeta privrimenih redovničkih zavjetov sam bio poslan u Rim, da živim u centralnom samostanu benediktinskoga reda i da završim postdiplomski študij. Rimi je svaki katoličan doma. U Rimu se najdu svi kontinenti: Afrika, Sjeverna Amerika, Latinska Amerika, Europa, Azija, Australija. Različni fokusi u nazvišćavanju iste Kristuševe radosne visti. Različna iskustva kršćanskoga življenja i povijesti. Mi Europeljci s dvitisućljetnom poviješću kršćanstva. Amerika, Afrika, Azija: misijski način života. Človik ćuti da ono bitno se živi u šarolikosti i ni Katoličanska Crikva ne kani uniformizirati kako čudami mislu. U Rimu je nazočna univerzalna Crikva i peršona pape, kot vidljivi simbol jedinstva – to doživiti ispunjuje srce. No univerzalnost ukaže i na različne probleme i nauči človika relativizirati sebične misli i otvoriti se na drugačija mišljenja, a to sve pod peljanjem Duha Svetoga ki nadahnjuje uistinu Crikvu i danas.

HN: Stojimo pred Velikom mašom. Ča znači za Vas ov svetak i kako Vas veže rodnomu selu?

P. Anijan: Na Veliku mašu kršćanski istok i zapad skupa svečuju Unebozeće Blažene Divice Marije. To je veliki svetak ufanja. Jezuš Kristuš se je goristao od mrtvih, nas otkupio od naših grihov i stupio kot Bog i Človik u nebo. Divica Marija ka je rečeći, da na Božji plan otkupljenja na koncu svojega zemaljskoga žitka kot „nek” človik primljena je dušom i tijelom u nebo. Velika maša poručuje nam da i naše mjesto je u vječnom blaženstvu i da naš trud ima smisla, ar nagrada njegova će biti vječna ljubav.

Svetak Velike maše i Divica Marija sprohadjaju moj život: u rodnom Koljnofu na ta dan se svečuje kiritof, Jurska biškupija ima za nju patronu, a i samostanska crikva u Tihanju je posvećena njoj i svetom biškupu Anijanu. Ona je svenek uz mene kot pomoćnica da upamet zamen istinsko središće mojega života: Jezuša Kristuša i njegovo evandjelje.

HN: Kako smo doznali iz intervjua za Katolički kalendar, kanonika Antala Németha ste imenovali “drugim tatom”. Kakovu ulogu je on imao u Vašem životu i u Vašoj konačnoj odluki?

P. Anijan: Malo dite sam bio, četira ljeta star, kada je moje selo dostalo novoga farnika. Gospodina Antala Németha ki je kroz trideset ljet bio s nami i za nas. U njegovoj peršoni sam mogao promatrati jednoga človika ki zaistinu jako rado vidi ljude, i je jako rado med njimi i ne skriva svoj život. Se jur vidilo na njem kad je bio veseo, kada je imao izazove, probleme na primjer u crikvenom zajedničtvu. On je bio svenek pun ufanja. Bio je uvijek jako vedar, a kad je bilo malo teže, i onda je rekao, idemo dalje: život se živi. Kod njega sam bio prvopričesnik, bermanik, on je bio farnik, kad sam bio posvećen za duhovnika. Farničku službu stupljenjem u mirovinu je onda završio kad sam 2022. ljeta položio moje svetačne i doživotne zavjete u Tihanju. Sprohodio je skroz moj dosadašnji žitak. Dao mi je uvijek dobar i veseo primjer, ali i veliku slobodu. Dokle sam bio bogoslov, bio sam rado doma u Koljnofu. Svenek sam mu javio da bi išao na nekakov kemp vjeronauka, odmor ili shodišće. Radostan odgovor je glušao uvijek ovako: Idi sad i pogledaj svit. Kad budeš posvećen za duhovnika nećeš imati toliko vrimena za to, nego ćeš imati već obavezov i odgovornosti. Svenek me je s otvorenim srcem očinski primio. Mirno smim reći, da mi je bio on drugi tata. Sad kada je ostarnuo, ča je zapravo normalno u našem životu, kad-god morem rado sam uz njega i se pominamo i jedan drugoga duhovno potpomažemo.

HN: Kako vidite budućnost hrvatstva u Gradišću?

P. Anijan: Interesantno pitanje. Mislim, da je kroz ovih petsto ljet nas Hrvate držala naša živa vjera i vjerno predanje Bogu. Bili smo vjerni Bogu, Crikvi, dušnom spoznanju. U poslidnji ljeti se to vidljivo oslabilo. Povratak toj živoj vjeri s jedne strani, s druge pak iskanje jedinstva i potpomaganja – to bi sigurno pomoglo. Svaki od nas ima svoje misli, impulse i pogled na budućnost. Iz te šarolikosti, kad se išće jedinstvo i zajedničtvo, moru izajti dragocjene stvari ke ohrabruju, ojačaju i razveselu. Nažalost, ni ja ne govorim naš gradišćanskohrvatski materinski jezik prez pogriškov, ali uvjeren sam, da se je bolje trsiti se pominati na njem, nego ostaviti da se zgubi. Pak svenek najdem koga, hvala Bogu, ki me na lip način ispravi i batri.

Sveti Benedikt i njegovo pravilo su putokaz za mene. On piše, da čudakrat jednoj maljuckoj manjini pokaže Duh sveti pravi put i da opat (glavni) mora poslušati i najmladjega. Po mojem mišljenju uz svete maše na hrvatskom jeziku ima istu vridnost i važnost peršonska i zajednička molitva doma u naši stani po hrvatsku, bar kako je teško. Naše obitelji su domaće crikve na ke imamo veći uticaj.

Ingrid Klemenčić