I za vrime Prvoga svitskoga boja je cvalo šmugljanje ili krijomčarenje. Samo su naša sela u tom vrimenu stala nešto malo dalje od austro-ugarske granice i stoprv u Prvoj Austrijskoj Republiki i Drugom svitskom boju razvila svoje šmugljarsko djelovanje do zvanaredne šikanosti. Blizu granice su u staroj svetoštefanskoj zemlji bili Hrvatski Jandrof, Gijeca, linija Novo Selo, Pandrof, Vorištan, Bajngrob, Kalištrof, Stinjaki... »Spominki« Meršića st. imaju isto nekoliko redi svidočanstva za Gerištofce. Akoprem znamo iz novin samo za slučaje iz Mosonújfalu (Novoga Sela) i Szarvkő (Vorištana) moremo biti sigurni da se je šmugljalo kade se je za to djelovanje otvorila mogućnost.
Po riči šmugljati u sjevernom dijelu Gradišća i hamstrati u južnom se more naslutiti da je novije djelovanje na nimškogovorećem teritoriju ada Zapadne Ugarske. Hrvatska rič krijomčartit, točnije krijumčariti je došlica iz književnoga jezika početkom 20. st. Morebit da se kade veli i šverc, švercati.
Šmuglja se prik granice ako su jako velike razlike u cijeni prodaje/kupnje. Šmuglja se iz potriboće, nevolje ili za veliki dobitak. Za vrime Prvoga i Drugoga svitskoga boja i med boji se je šmugljalo sve ono, čega nije bilo za dostati a bilo u svakidašnjem životu potribno. U prvom redu svakovrsna hrana: muka, cukor, meso, alkohol, tabak… ali istotako i tehnički, industrijski produkti: petrol, svićice… šmugljalo se je i oružje.
Znamo da je u Austriji bilo tijesno, usko s hranom — a u Ugarskoj s tehničkimi produkti. Zato se je čudakrat zminjala roba/dugovanje u naturalnom obliku, ne u pinezi. Naše novine pišu da šmugljanje veselo ide. Dva slučaje i podrobnije opišu. Jedan je iz Vorištana a drugi iz Novoga Sela.
Vorištanski slučaj piše o vojnički sappöri = vojnički inženeri, oficiri i vošćani skupa, ki su bili štacionirani u selu u slobodnom vrimenu vojnimi automobili su postavili dobro razvijenu šmugljarsku mrižu prik Vimpasa. Kad ih je graničarska policija pregledala našli su: 270 kil hrane, najveć muke… Zvidilo se je da su sappöri vsaki tajedan po deset svinj zaklano sprimili va Austriju (Naše novine 1918./43,4). Oficiri su bili Čehi, se veli!, (kao da bi danas čuli vist da su bili drugi a ne naši). Vorištanci se nisu dali uloviti od graničarov.
Drugi je slučaj iz Mosonújfaluja dakle Novoga Sela i dogodio se je 9. decembra (1918.) odpravil se Gergo Mikula na koli va Austriju. Nakladjeno imaše već metercentov pšenice jarca i heržulje, ča je drago pokupoval, ter je rad krez Hegyeshalom na granicu. Va selu su ga radi zustavit stražari, ali ni se podal, nego med konje šviknul. Na pucanje stražarov su mu va sledećem hipcu ubodva konji prestrijeno spali. Pokidob ni imal pokazanja ni za kupovanje, nit’ za primenje, su mu žito zeli. (Naše novine 1918./51,7)
Iz Novoga Sela imamo i jedno drugo svidočanstvo po predaji (P.H.). Po povličenju granice 1921. je šmugljanje bilo u većoj mjeri razvijeno nek pred tim. U to vrime je pravo procvalo. U Novom Selu velu za šmugljanje čempovati/čempivati — izgleda po ugarskoj riči csempészni. I oni su išli, sada već iz Esteraja na Ugre po muku, mast, meso, mlične produkte, tabak… ča su u Esteraju zaminili za druge, industrijske produkte. Tako su jednom prilikom zabludili i u Hrvatsku Kemlju, u Lengyel krčmu. Kumaj su se steplili je udrila na nje ugarska žandarmerija. Novoseoci su huknuli ravno u farof, kade je Miloradić (u za njega ljubeznom tonu) zapita: A ča kanite? Oni mu bez straha odgovoru: Žandari nas tiraju! A on na to: No, onda friško nutra, na farof, tote vas žandari nete iskati. I tako je bilo, žandari nisu iskali čempise pri farniku.
(NB)