O Prvom svitskom boju: Spomeniki na PSB

Još za vrime boja su u neki naši seli počeli razmišljati k­­a­ko bi dostojno mogli po­sta­viti spominak na spale i nestale vojake iz boja. Spome­niki su se postavili u svakom selu po boju u obliku skulpture, kipa, relijefa, sp­o­men­plo­če, kapelice, križa s ime­ni, ka do danas nisu potpuna.

 

Znamo iz crtice našega kn­ji­ževnika Ignaca Horvata kakovim tužnim srcem, med pla­čom, su ljudi bili na otkrivanji takovih spomenikov: A vojak iz kamena je nek gledal preda se. Tužno, turobno kako ga je kipar izrizal. I kako je gledal i vidil pred sobom čredu premu­čenih zemaljskih ljudi, kot je gledal njihove razorane obraze, njihove klonjene glave, viseća ra­mena, njihove oči s kimi su gledali stakleno u maglenu budućnost i kot je spoznao njihove prevelike skrbi i boli, onda se je činilo, kotno kad bi se bilo njegovo otvrdnuto lice ganulo i zaškurilo od pomilovanja, nje­go­ve kamene prsi su se na hi­pac zdi­gnule i na oči mu je d­o­zvira­la jedna svitla suza, jedna vru­ća suza za — ŽIVE.

O Prvom svitskom boju: Spominki na boj

Brojni su spominki na boj ili bolje rečeno pisanja iz kasa­rov, bolnic, zarobljeničtva ili samoga bojišća. Osebito je bogat fotomaterijal iz ono­ga vrimena kada fotografiranje nije bilo tako prošireno kao danas. Zato je slikovni materijal i malo postavljen, insceniran. Ali to moremo re­ći i za pisani materijal, jer je svako pismo, svaka karta m­­o­rala kroz vojnu cenzuru, a nije se dopušćalo da se ne­š­to uvadi iz tzv. vojne tajnovitosti.

 

O Prvom svitskom boju: Formiranje strankov u Gradišću

U svakoj pravoj demokrat­skoj državi su političke stra­n­ke zastupane u izbori i u parlamenti kao najvidljivi kazač demokratske zrelosti. Partije su osigurane u osnovnom državnom zakonu i garanti narodne suvere­nosti. One su se u Austro-Ugarskoj Monarhiji razvile i učvrstile mučno, teškom političkom borbom krajem 19. i početkom 20. st., ada kratko pred Prvim svitskim bojem i to u Cisletaniji (austrijski dio) nešto malo drugačije od Translajtanije (ugarski dio), i su bile usko povezane s izbornim pravom. Naše ljude je tangiralo to po kraju prvoga boja i jedno i drugo. 

O Prvom svitskom boju: Teritorij zapadne Ugarske

Rijetkokrat mislimo na pr­o­š­lost naše uže domovine Gradišća, nekadašnje zapadne Panonije. Nekada je ona bi­la pojas izmed austrijske granice i rijeke Rabe, politički dio Svetoštefanske zemlje od 1000. do 1921. ljeta. Pred tim u ranom sridnjem vijeku dio Avarske države. Ni da­nas se ne more točno reći ki su bili ti Avari ali se zna da su u njevoj državi u našoj krajini bili Slavi doma. Iz toga vrimena imamo nazive: Uz­lop, Cikleš, Filež, Borištof, Trajštof, Narda, Ča­jta, Vi­n­cjet, Illmitz, Goberling, Grodnau, itd. itd. … nazive rijek: Raba, Rabca, Pin­ka, Lafnic, Ikva, Kerka, ili Pli­ša na Runačkom brigu itd. 

O Prvom svitskom boju: Krojenje nove granice na zapadu Ugarske

Do danas nije povijest u sta­nju razborito i jasno procijeniti dogadjaje u seli dana­š­njega Gradišća vezana uz priključenje zapadnougarskoga teritorija k Austriji. I danas zakipu ugarske ćuti na „izdajničtvu“ bojnoga to­varuša Austrije, a esterajski Gradišćani bi naj­radje zatajali i zamučali da su tisuć ljet živili u svetoštefanskoj političkoj i gospodarstvenoj zajednici. Naši Hrvati su sa­mo kroz NAŠE NOVINE dobivali informacije o dogadjaji u boju i politiki i iz malobroj­nih ugarskih i nimških me­di­jov, ako su je imali naru­če­no i čitali. Drugačije se je širila samo usmena propaganda.

O Prvom svitskom boju: Prvo „Hrvatsko kulturno društvo“

Kada je Hrvatski Narodni Tanač za vrime bolševisti­čke Ugarske prestao 1919. ljeta svojim djelovanjem su Hrvati ostali prez organiziranoga peljačtva. NN su zdvojno zakriknule Ča će bit s-nami hervati? Odgovor na to pitanje je došao od Martina Meršića st., ki je već na Lovrenči 1919. ljeta u Filežu prihvatio nujno sprogovorenu ideju mjenovskoga školskoga direktora Iva­na Dobrovića i ljeto dan kašnje koracao prema ostvarenju.
Prvi korak je bio izdjelanje štatutov u ki se je ugledao na već postojeća društva u Ugarskoj, tako na nimško „Dunántúli német közmű­velődési Egyesület“ (Transdanubijsko nimško općenaobrazbeno društvo). U drugom je koraku iskao legitimaciju, ku si je dao od spravišća hrvatskih školovani u Šopronu 20. septembra 1920. i po tom malom djelatnom grupom predjelao pravila is­to u jednom sastanku 7. februara 1921.