Brojni su spominki na boj ili bolje rečeno pisanja iz kasa­rov, bolnic, zarobljeničtva ili samoga bojišća. Osebito je bogat fotomaterijal iz ono­ga vrimena kada fotografiranje nije bilo tako prošireno kao danas. Zato je slikovni materijal i malo postavljen, insceniran. Ali to moremo re­ći i za pisani materijal, jer je svako pismo, svaka karta m­­o­rala kroz vojnu cenzuru, a nije se dopušćalo da se ne­š­to uvadi iz tzv. vojne tajnovitosti.

Iz materijala iz naših sel m­o­r­emo razlikovati pisma, ka su sinkrona s vrimenom. Takova pisma imamo iz Srbije, Črne Gore, bojne luke Boke Kotorske, sa Soče tj. Isoncofronta, Galicije i ruskih logorov po Si­biriji, drugo kasnija spominja­nja na dogadjaje i treto: zma­ljanja, molitvice, narodne ja­čke iz bojnoga vrimena, kipici sp­o­minjanja na spale ili skrsnule.

Sva pisma su prilično kratka, stereotipna s pozdravom, na­znanjedavanja zdravlja, lipimi željami za domaće i puno pitanj za domaće stanje, gospodarstvo, tovaruše i prijateljice. Rijetkokrat su upletene visti med rede o stvarnom stanju i raspoloženju na bojnom po­lju. Npr. piše Jandre Štefanšić iz Čunova svojim roditeljem 7. 10. 1914. iz srpskoga bojišća: Do­broga nimamo ništ, kot se namočimo tako se moramo usu­šit, zima je ter gladni smo, a Čuno­vac Matijaš Maas 24. 4. 1915. iz Galicije: Vuši vsagder, ne premalo, … ili iz log­o­ra zarobljenikov: Nikl je stouca upao, … piše Vorištanac Leopold Milković svojoj ženi Rozi iz sibirijskoga logora Čita, 3. 7. 1917., tako oznani da je ruski car Ni­kola zvrgljen s tronuša. A dne­vnik Ambruša Sinkovića iz Koljnofa je jedna dragocjena rijetkos u našoj bojnoj literaturi. To su male, za svitsku po­vijest neznačajne visti ali za našu malu hrvatsku grupu i pr­šonski život jako vridni dokumenti o zamučanom općenitom stanju na prvi linija fronta.

Doma su se pak zmaljale žene u dužički litanija za obrambu domovine, da domom dojdu sini i oci, nebesku ko­ru­nu za spale junake, za bago­slov vojske. Na prvom mjestu se išće utočišće kod Blažene Divice Marije, Andjela Čuvara, Svetoga Jožefa i Spasitelja Jezuša, a Križ poziva na zlamenje pobjede kao kod Konstantina na Milvinskomu mo­stu. Za tolenje domaćih je pak jačka od sedmere žalosti. Cijeli paketić molitav i jačak je n­apisala Agneza Pintarić, rodj. Krojer iz Trajštofa. A narodna jačka opiše strahote rustarsko­ga/ruskoga fronta i zarobljeni­čtva iz 1917. i spriča pale juna­ke, čije duše zdihavaju pred Božjim tronušem, kao i zaos­ta­vne divojke i pozabljene dovice/udovice.

Frakanavski načelnik Krö­pfl je po boju zapisao svoje spomi­n­ke u „frakanavsku gmajnsku knjigu“, seosku kroniku na vječni spominak. A duhovniki Pe­tar Jandrišević je u lite­rar­nom ciklusu „Iz Sandžaka“, Ivan Blažević iz „špitalja” opi­sali svoje doživ­ljaje kao vojni duhovniki.

Osobito pregledni, vr­lo sadržajni ali morebit zmi­šljeno tendenciozni su spominki cin­drofskoga Kolarića, honvida iz 18. regimenta (Naše novine 1919/28,1). Počinje s tim, da si nije mogao predstaviti na po­četku bojno zbivanje, čega su ga prvi miseci na frontu u Pře­myslu prilično friško izličili. Upoznao se je s novom tehnikom boja i gladom, sve manje i manje me­nažom, zimom, smr­znutimi nogami. Kolariću je poznava­nje hrvatskoga, nim­škoga i u­garskoga jezika dalo ugodniji žitak i med Rusi i med Nimci na talijanskom frontu, jer je s Rusi znao razgovarati hrvat­skim jezikom, jer je on med njimi bio gramotnji, a na talijanskom frontu nimškim o­­fi­cirom tumačio ugarski i ni­m­ški. Priznaje …ja sam čuda polakšanja našal krez jezike, … krez hrvatski jezik. A u Ruskom tužno ustanovi: O Sibirija, Sibirija, ti snižna mrzla, kuliku muku su ti navalila nam tužnim robom, kulike je tvoje mrzlo telo pokrlo na vseveke. Osvidočen sam, da se još p­u­no svega skriva shranjeno po ladica i drži u poštenju kao spominak na jedno sudbonosno vrime u životu naših ljudi.

(NB)