O Prvom svitskom boju: Zač svitski boj?

Većkrat se postavlja pitanje, zač se ov Prvi svitski boj ili kako ga sada počnu nazivati Veliki boj zove uopće SVITSKI? Velike antantne sile su ga jednostavno zvale „velikim bo­jem“ a u nimškoj povijesti „svitski boj“. U austro-ugarskoj povijesti se čudakrat zo­ve i zadnji boj Austro-Ugarske Monarhije. U zadnje vri­me se širi opisivanje „pra­ka­ta­­strofa = Urkatastr­o­phe“ 20. stoljeća. Svakako ali je bio sveobuhvatni boj, ki je tangirao veliki broj držav svit­a. A u tom vijeku smo imali dva velike požare, ki skupavisu i dostanu za razlikovanje 1. (prvi) boj 1914. do 1918. ljeta i 2. (drugi) 1938. do 1945. ljeta.

O Prvom svitskom boju: Žrtve 1. boja

Cesarica i kraljica smrt se je posadila na visoki tronuš i obiljno pobirala najlipši cvi­jet narodov, svejedno na ko­j strani oni bili. Ne samo boj­no djelovanje po svitski fron­ti i na „domaćem frontu“ je bila smrtna žetva preobiljna. Prestrašeno i nerazumljivo gledamo u brojne cifre, jer nismo u stanju predstaviti si strahotu i beskrajnu tugu. Šacanje žrtvov Prvoga svit­skoga boja idu do 16 milijuni ljudi, podiljeno na bojiš­ća, nesriće, betege i bojno zarobljeničtvo. Od toga 9,5 milijuni na bojnom polju. Ali kod toga broja se čudakrat pozabi na posljedice za onemoćano stanovničtvo, na betege u prvom redu na špa­njolsku gripu, tifus kao i direktne posljedice boja. I ov­de se dojde na cifru od oko 20 milijuni ljudi.

O Prvom svitskom boju: Koridor

Naši ljudi su bili silno presenećeni kada su po prvi put čuli za problematiku korido­ra. Tim aktualiziranjem su i zapadnougarski, danas gradišćanski Hrvati nastali ig­račka u ruka europske politike, bez toga da bi mogli i znali bili za to! Tematika se u NAŠI NOVINA pojavi po prvi put pri kraju boja, a aktualna nastane na mirovni preg­o­vori u Parizu početkom 1919. ljeta. Zato protestira i Hrvatski Narodni Tanač (HNT) protiv takovoga plana, jer plan koridora je ravno upe­ren protiv nastojanja HNT, ki kani očuvati Hrvate za Ugarsku.

 

Plan koridora se je u nejasnoj, nebuloznoj formi pojavio već oko sredine 19. stoljeću u razmišljanju Jana Kollára, slo­vačkoga literata i znanstvenika, profesora arheologije u Beču. Po dužem snivanju ideje oživi pak na češkom sveučilišću u Pragu od 1882. ljeta, osobito od 1885. ljeta, kada u Pragu studira nekoliko desetak hrvat­skih studentov iz Zagreba, ke su isključili zbog spalenja ma­djarske zastave prilikom po­sjeta kralja Franje Josipa I. u Zagrebu. Med njimi su bili i kasniji hrvatski aktivisti ideje „koridora“ Stjepan Radić i Ivan Lorković. Njevi studentski časopisi Hrvatska misao i No­va doba jur onda ras­pravljaju o problematiki.

O Prvom svitskom boju: Diljenje zemljišća

Pri kraju boja počnu na jednoč sve novine pisati o agra­r­noj reformi u Ugarskoj. Nju su potribovali u prvom redu livi političari kao i društvo gospodarov u Ugarskoj. Njom su kanili odštetiti veliki broj mladih vojakov, vitezov, siromahov, po našu že­ljare, seoske ljude bez grunta, ki su ljeta dugo služili domovini i bili vani na bojiš­ći. I ufanje nepreglednoga broja siromahov je bilo bez kraja. Vlasti, novine, politi­čke stranke su morale friško bremzati da toliko zemljiš­ća uopće ne stoji na raspolaga­nje koliko bi bilo potribno. Zvana toga država ni zakonom nije mogla jako diboko posegnuti u privatnu imovinu (vele)posjednikov i Crikve. U politiki je pacifistički nastrojen Oszkár Jászi propagirao reformu veleposjeda na Ugri, da bi bar tako ubl­a­žili oštar vjetar sovjetske O­k­tobarske revolucije u Rusiji.

O Prvom svitskom boju: Nimška autonomija

Istotako kako Hrvati su i Nimci u Ugarskoj po Károlyijevom pozivu stvarali svo­je centralne upravne organi­zacije Nimške Narodne Ta­n­ače po zemlji. Nek da su Nimci imali čuda teže i slo­ženije rješavati svoje probleme, jer su stanovali rašicano na zapadnom teritoriju Ugarske, na jugu po Baranj­skoj županiji, u okolici Budimpešte i u Sedmogradskoj (Erdély) i interesi su bili ja­ko različiti. Dokle su zapad­ne županije težile na priklju­­če­nje k Austriji, o čemu Ugarska nije kanila čuti, su ostali gledali da bi dostali skupa sve jaču organizaciju za zastupničtvo u ugarskom parlamentu iz čega je nastala i neka vrsta rivalizacije. Ugri su — po ugarskoj pravici zva­li sve Nimce jednostavno Švabi (ča ali nije odgovara­lo istini).

Veliki rat — iz gledišća srpske literature

»Razgovor u Centru« na temu „1914. i Hrvati“ dosa­da ugostio je povjesničare i analitičare iz Austrije, Hrvatske, Ugarske i BiH. 5. junija je došao red i na Sr­be, kao svidoke tih bojnih ljet, čiju stogodišnjicu obilježava Hrvatski centar u suradnji s Hkd-om Napredak. Tako je Hrvatski centar posjetila mag. Gordana Ilić-Marković, viša lektorica i predavač na Institutu za slavistiku Sveu­čilišća u Beču, urednica nedavno objavljene knjige »Veliki rat — Prvi svetski rat u ogledalu srpske književnosti i štampe«. U knjigi je mag. Ilić-Marković sakupila lite­rarne tekste, političke doku­mente i privatne bilješke ča poznatih srpskih i austrijskih piscev, a ča anonimnih sudionikov boja. Razgovor s gdjom Gordanom Ilić-Marković je peljao Petar Tyran.