O Prvom svitskom boju: Žrtve 1. boja

Cesarica i kraljica smrt se je posadila na visoki tronuš i obiljno pobirala najlipši cvi­jet narodov, svejedno na ko­j strani oni bili. Ne samo boj­no djelovanje po svitski fron­ti i na „domaćem frontu“ je bila smrtna žetva preobiljna. Prestrašeno i nerazumljivo gledamo u brojne cifre, jer nismo u stanju predstaviti si strahotu i beskrajnu tugu. Šacanje žrtvov Prvoga svit­skoga boja idu do 16 milijuni ljudi, podiljeno na bojiš­ća, nesriće, betege i bojno zarobljeničtvo. Od toga 9,5 milijuni na bojnom polju. Ali kod toga broja se čudakrat pozabi na posljedice za onemoćano stanovničtvo, na betege u prvom redu na špa­njolsku gripu, tifus kao i direktne posljedice boja. I ov­de se dojde na cifru od oko 20 milijuni ljudi.

O Prvom svitskom boju: Koridor

Naši ljudi su bili silno presenećeni kada su po prvi put čuli za problematiku korido­ra. Tim aktualiziranjem su i zapadnougarski, danas gradišćanski Hrvati nastali ig­račka u ruka europske politike, bez toga da bi mogli i znali bili za to! Tematika se u NAŠI NOVINA pojavi po prvi put pri kraju boja, a aktualna nastane na mirovni preg­o­vori u Parizu početkom 1919. ljeta. Zato protestira i Hrvatski Narodni Tanač (HNT) protiv takovoga plana, jer plan koridora je ravno upe­ren protiv nastojanja HNT, ki kani očuvati Hrvate za Ugarsku.

 

Plan koridora se je u nejasnoj, nebuloznoj formi pojavio već oko sredine 19. stoljeću u razmišljanju Jana Kollára, slo­vačkoga literata i znanstvenika, profesora arheologije u Beču. Po dužem snivanju ideje oživi pak na češkom sveučilišću u Pragu od 1882. ljeta, osobito od 1885. ljeta, kada u Pragu studira nekoliko desetak hrvat­skih studentov iz Zagreba, ke su isključili zbog spalenja ma­djarske zastave prilikom po­sjeta kralja Franje Josipa I. u Zagrebu. Med njimi su bili i kasniji hrvatski aktivisti ideje „koridora“ Stjepan Radić i Ivan Lorković. Njevi studentski časopisi Hrvatska misao i No­va doba jur onda ras­pravljaju o problematiki.

O Prvom svitskom boju: Diljenje zemljišća

Pri kraju boja počnu na jednoč sve novine pisati o agra­r­noj reformi u Ugarskoj. Nju su potribovali u prvom redu livi političari kao i društvo gospodarov u Ugarskoj. Njom su kanili odštetiti veliki broj mladih vojakov, vitezov, siromahov, po našu že­ljare, seoske ljude bez grunta, ki su ljeta dugo služili domovini i bili vani na bojiš­ći. I ufanje nepreglednoga broja siromahov je bilo bez kraja. Vlasti, novine, politi­čke stranke su morale friško bremzati da toliko zemljiš­ća uopće ne stoji na raspolaga­nje koliko bi bilo potribno. Zvana toga država ni zakonom nije mogla jako diboko posegnuti u privatnu imovinu (vele)posjednikov i Crikve. U politiki je pacifistički nastrojen Oszkár Jászi propagirao reformu veleposjeda na Ugri, da bi bar tako ubl­a­žili oštar vjetar sovjetske O­k­tobarske revolucije u Rusiji.

O Prvom svitskom boju: Nimška autonomija

Istotako kako Hrvati su i Nimci u Ugarskoj po Károlyijevom pozivu stvarali svo­je centralne upravne organi­zacije Nimške Narodne Ta­n­ače po zemlji. Nek da su Nimci imali čuda teže i slo­ženije rješavati svoje probleme, jer su stanovali rašicano na zapadnom teritoriju Ugarske, na jugu po Baranj­skoj županiji, u okolici Budimpešte i u Sedmogradskoj (Erdély) i interesi su bili ja­ko različiti. Dokle su zapad­ne županije težile na priklju­­če­nje k Austriji, o čemu Ugarska nije kanila čuti, su ostali gledali da bi dostali skupa sve jaču organizaciju za zastupničtvo u ugarskom parlamentu iz čega je nastala i neka vrsta rivalizacije. Ugri su — po ugarskoj pravici zva­li sve Nimce jednostavno Švabi (ča ali nije odgovara­lo istini).

Veliki rat — iz gledišća srpske literature

»Razgovor u Centru« na temu „1914. i Hrvati“ dosa­da ugostio je povjesničare i analitičare iz Austrije, Hrvatske, Ugarske i BiH. 5. junija je došao red i na Sr­be, kao svidoke tih bojnih ljet, čiju stogodišnjicu obilježava Hrvatski centar u suradnji s Hkd-om Napredak. Tako je Hrvatski centar posjetila mag. Gordana Ilić-Marković, viša lektorica i predavač na Institutu za slavistiku Sveu­čilišća u Beču, urednica nedavno objavljene knjige »Veliki rat — Prvi svetski rat u ogledalu srpske književnosti i štampe«. U knjigi je mag. Ilić-Marković sakupila lite­rarne tekste, političke doku­mente i privatne bilješke ča poznatih srpskih i austrijskih piscev, a ča anonimnih sudionikov boja. Razgovor s gdjom Gordanom Ilić-Marković je peljao Petar Tyran.

O Prvom svitskom boju: „Naš zeleni kader“

Velikim sam nepovjerenjem slušao predavanja prof. Pl­a­schke na sveučilišću o tzv. „zelenom kaderu“. Da su to bili bivši k.&k. vojaki, domobrani, honvidi i landseri, uskočeni nezadovoljni po loza i gora, u prvom redu na jugu i da im je broj u zadnji miseci boja narasao i do 50.000. A sada, po točnijem pregledu NAŠIH NOVIN za 1918. i 1919. moramo ustanoviti, da su se i po naši loza skrivali Hrvati, skupa s Ugri i Nimci (nek da im pri nas nisu poklonili nikarkovu pažnju, jer su je gledali za privrimeno, prijelazno s­ta­nje u neredu koncem Prvoga svitskoga boja). Jur na jesen 1918. novine donašaju visti da u okolici Kapuvára, Črnje, Eszterháze se skriva po loza i močvara veći broj ujdenih vojakov (dezerterov), ki načinjaju veliki kvar go­spodarom. Veljek po tom im­amo i visti za Mannersdorf, Fertőszentmiklós, Csa­pód, Széplak i naš sridnjo­gradišćanski Fü­les (Filež).