Još za vrime boja su u neki naši seli počeli razmišljati k­­a­ko bi dostojno mogli po­sta­viti spominak na spale i nestale vojake iz boja. Spome­niki su se postavili u svakom selu po boju u obliku skulpture, kipa, relijefa, sp­o­men­plo­če, kapelice, križa s ime­ni, ka do danas nisu potpuna.

Znamo iz crtice našega kn­ji­ževnika Ignaca Horvata kakovim tužnim srcem, med pla­čom, su ljudi bili na otkrivanji takovih spomenikov: A vojak iz kamena je nek gledal preda se. Tužno, turobno kako ga je kipar izrizal. I kako je gledal i vidil pred sobom čredu premu­čenih zemaljskih ljudi, kot je gledal njihove razorane obraze, njihove klonjene glave, viseća ra­mena, njihove oči s kimi su gledali stakleno u maglenu budućnost i kot je spoznao njihove prevelike skrbi i boli, onda se je činilo, kotno kad bi se bilo njegovo otvrdnuto lice ganulo i zaškurilo od pomilovanja, nje­go­ve kamene prsi su se na hi­pac zdi­gnule i na oči mu je d­o­zvira­la jedna svitla suza, jedna vru­ća suza za — ŽIVE.

Najrazli­č­itije su oblikovani na­ši spomeniki i držu se u velikom preštimanju s ove i one strani granice. No na onoj str­a­ni gra­nice je bila i perioda, ka­da se nije smilo govoriti o ti sp­ome­niki, jer se je ugarska vojska vojevala skupa s nim­škom u Pr­vom i Drugom svit­skom boju. Ako se je negdo segurao upozoriti na nje onda je to išlo sa­mo skupa s vojaki velike sovjet­ske Črljene armije. A tako su stoprv u zadnje vrime počeli o­tkrivati, sčišćati, obnavljati vo­j­ne cimitore po Italiji, na So­či, Dolomiti, Galiciji, današnjoj Ukrajini, Rumunjskoj, na boj­ni polji Prvoga i Drugoga svit­skoga boja. Kako je to bilo sa spomenikom na Ojtoz klancu? Sekleri su ga morali premjes­titi u Šopron, jer su u Rumu­nj­skoj ravno na tom mjestu povlikli cestu. A t­a­kovih primj­e­rov ima­mo veliki broj!

Najglaso­vi­tiji i svo­je­vrs­ni o­ri­ginal med spome­niki je al­e­ja u Hrvat­skoj Ke­mlji, ku su p­o­­st­avili 1932. od crikve do ci­mito­ra, po­sa­djeno je 37 ko­stanjev na spo­minak pa­lih i nestalih juna­kov, pred svakim ko­st­a­njem na kri­ži­ću ugr­a­virano ime paloga Kemljanca. Za vrime ko­muni­z­ma su morali od­str­a­niti kri­že s im­eni vojakov ali ljetos su je obnovili i dali po­novno izvorni oblik po­šte­nju svojih vitezov. Svako ­selo je ovjekovječilo dično i dostoj­no imena svojih palih junakov.

U novina imamo, osebito od 1918. visti po seli, kako se je z­a­čelo brati… na spomenik vošćanov, ki su kerv proljali i žitak zgubili va sadašnjem boju…, uvijek sa svotom nabranoga, u neki seli po imeni i svotom da­rovanoga u vrimenu kada već ni sami nisu imali ništ. Čuda pomoći su naša sela dostala od prikmorskih rodjakov i bivših iseljenikov iz naših sel u vrim­e­nu kad je kod nas bila hiperin­flacija i gospodarstvena kriza. Podupirali su ne samo sirote, udovice nego i podizanje bojnih spomenikov, nabavu no­vih zvonov i šurlov za orgulje po naših seli i tako odali svoj udio u poštivanju i povezanosti sa svojimi domaćimi na ovom sridnjoeuropskom prostoru.

Regiment br. 76. u Šopronu, kade je bilo morebit najveći broj naših ljudi einrukano, je planirao 1918. ljeta izdati „boj­ni album“ va kom bi se popisa­le bitke pukovnije sadašnjega boja i spominak bi se postavio vsim vitezom, mertvim, pogub­ljenim, lazarom. Čisti dohodak imenovani knjig bi se ubrnul na fond sirotic ter udovic vošćanske pukovnije (NAŠE NOVINE 1918/ 38,3) iz čega ali na koncu bo­ja ništ nije nastalo, jer su pinezi u pobojnom vrimenu u hiper­inflaciji izgubili vridnost. Ta­ko su i naši morali iz svojega si­ro­maštva posegnuti za filire i groše, prišporiti si od ust da bi odali počasno preštimanje sv­o­joj nekrivičnoj dici.

(NB)