Sad na Vazme počela je sezona velikih jubilejev tamburaških društav. 1974., 1984. i 1994. ljeto su bila kot se čini uspješna i plodna ljeta utemeljenja ovakovih folklornih grup. Hatsko kolo je prošli vikend pozvalo na prvu veliku feštu. Slijedit će još mnoga druga. Jedno je sigurno. Tamburica je nastala zapravo jedini simbol gradišćanskih Hrvatic i Hrvatov, ki se je malo dalje širio, ki je i u politiki i u glava Zapadnoaustrijankov i -austrijancev pojam. Sve drugo, ostalo je nekako skrito i je nek poznato malomu stručnomu krugu. Tim ima tamburica ali i odredjenu moć u poticanju jezika i kulture. Tamburaška društva su zapravo skoro jedina društva, od kih se očekuje barem u cjelini dvojezični program ili u neki jači seli još i isključivo hrvatski program. Čim pogibelnija je sve već nazočna argumentacija, da je preveć hrvatskoga u tamburaški društvi. Poznati zastupniki naše manjine rado argumentiraju tim, da mladim ne paše, da se onde samo po hrvatsku pomina (a budimo iskreni: U koliko društav je to uopće slučaj?) Meni je potpuno jasno, da ću u osobni razgovori koristiti te jezike, ke moja sugovornica ili sugovornik razumi, ali društveni jezik mora u prvom redu biti hrvatski. Zato su se ovakova društva osnovala. A iako smo se u prošli ljeti naučili, da se na tambura more svirati sve, je glavni repertoar još uvijek hrvatski.