„Bilder erzählen” se zove najnovija publikacija Doroteje Zeichmann iz Klimpuha. U njoj predjela i skicira autorica doživljaje i spominke iz svojega ditinstva.
Klimpuh – Prošli petak, 4. aprila su autorica Doroteja Zeichmann i zaklada edicija lex liszt 12 pozvale na prezentaciju nove knjige Slike povidaju (Bilder erzählen) u klimpušku jubilarnu dvoranu. Zanimanje za priredbu je bilo veliko a publika je znatiželjno čekala na prve uvide u novu knjigu, u koj se Doroteja Zeichmann bavi svojim ditinstvom u rodnom selu Klimpuhu, ki se je ončas nahadjao direktno uz ondešnji Željezni zastor.
Tamburica Klimpuh oblikovala prezentaciju
Tamburica Klimpuh pod peljanjem Norberta Karalla je otvorila svetačnu prezentaciju s jačkom Na nebu sunce sjaji. Med pojedinimi dijeli programa su tamburašice i tamburaši otsviralii različne narodne jačke, med njimi i potpuri jačak Tancaj, tancaj črni kos i Naša mala Anica kot i Marica rožica i Na toj vašoj placi, Daleki su i prez kraja puti a bugarijaš Elmar Šimetić je zajačio poznatu Selo u Gradišću.
Peljač zaklade, ka je izdala novu knjigu, Horst Horvath je kot prvi pozdravio publiku a i klimpuški načelnik Richard Frank se je obratio nazočnim gostom, ki nisu samo došli iz Klimpuha nego i brojnih drugih sel na Poljanci.
Spominki na ditinstvo
Prvi uvid u Slike povidaju je onda dala lektorica Annemarie Klinger. Najprije je predstavila autoricu Doroteju Zeichmann kot i nje poslovni i literarni razvitak (Werdegang). Zvana toga je naglasila, kako da je jedna od rijetkih autoric ka piše dvojezično. Tako sadržava i nova publikacija opet hrvatske elemente: Iako je većinom na nimškom jeziku su značajne i važne riči kot i fraze u svakom tekstu i na gradišćanskohrvatskom otiskane.
Ča se tiče sadržaja se je Doroteji Zeichmann ugodao zanimljiv i uzbudljiv pregled o tom, kako je bilo odrasti u 50-i i 60-i ljeti prošloga stoljeća i kako je izgledala svakidašnjica u jednoj gradišćanskohrvatskoj obitelji. Pri tom je autorica oživila spominke i doživljaje iz prošlosti i je stavila svojim čitaljicam i čitateljem konkretno na raspolaganje a to svenek s jasnim, autentičnim i iskrenim pogledom najzad u osobno ditinstvo. Iz perspektive mlade divičice se povidaju doživljaji i spominki, ki se čitaju kot jezične slike (Sprachbilder) a tomu jednomu ili drugomu ćedu doživljaji u knjigi biti dobro poznati iz vlašće prošlosti.
Sama autorica Doroteja Zeichmann je ov večer kot zadnja stupila na pozornicu. Po svoji zahvalni riči je priznala da uopće nima čuda slik iz svojega ditinstva – velik dio ovih postojećih, ke se moru najti i u knjigi, je načinila nje teta iz Amerike, jer je ona imala vlašću kameru. Kćer autorice, Anna Biricz-Zeichmann, je zvana toga stavila fotografije rodnoga stana Doroteje Zeichmann na raspolaganje. Ove je još načinila prije nego se je stan srušio.
Za svoje čitanje je Doroteja Zeichmann izabrala markantne doživljaje, s kimi joj je bila pažnja publike sigurna. Opisala je na primjer spominke iz zimske ljetne dobe ali i kako je provela časa vani u naturi a pred svim u lozi, veljek uz Željezni zastor, i kako se je morala u selu baviti pitanjem „Čija si?”. Pri tom je upozorila publiku na to, da se s ditinstvom ne svenek povezuju samo lipe stvari nego i jako emocionalne ili negativne.
Slike povidaju pokaže, tako i sama autorica, da su u medjuvrimenu jur pripadniki sredinske generacije sa svojimi iskustvi nastali svidoki vrimena. A ovi spominki su na svaki način vridni da se zadržu!
DJ