To ča smo mislili da smo preobladali u zadnji ljeti i desetljeći, naime da bi jedni o drugi bili bolje informirani, misleći na geografsku raštrkanost gradišćanskih Hrvatov i različne sadržajne, društvene, odgojne, obrazovne i socijalne komponente, u tom očigledno nismo uspili. Iako bi bilo tako jednostavno: Svaki petak zeti u ruke Hrvatske novine i doznat će se puna vrića svega toga ča se dogadja ne samo u naši seli i gradi, nego i u društvi i inicijativa, škola i obrazovni institucija. Svakomu i svakoj bi bilo od velike koristi, da bi svaki dan nažgali radio i slušali hrvatske radio emisije, da bi svaku nedilju uključili televiziju i da bi gledali hrvatske TV-emisije. A pak imamo još i crikveni Glasnik, hakovski Novi glas, hakadeovo Glasilo, elektronski Panonski list i dr. A da ne govorimo o sve većem broju sadržajev i podcastov ki se širu na različni „moderni“ mediji. A ipak tužba mladih ljudi: Malo ili ništ ne znamo jedni o drugi, niti se ne vidimo niti se ne poznamo...

Poznavanje imen biljkov i kitic u vrtu pojača svist za nje. Pledoaje za učnju biljnjih imen na jeziku srca.

Zapravo jur s Vazmi ali pred svim i potom po sada jur staroj i uhodanoj pravici sve gušće nastaju hrvatske priredbe po seli i gradi. A pri tom smo pozabili jur na adventske i božićne a pak i staro- i novoljetne priredbe i hrvatske bale. A onda bez prekida prelazimo u ljetnu i jesensku dob bezbroja priredab pod vedrim nebom, dokle pak u hladnu predadventsku dob opet idemo u dvorane s našimi priredbami. Dakle: nima pauze! Gradišćanski Hrvati – bilo kade živu – meštri su u priredjivanju i organiziranju, vrhunski su stručnjaki za zabavne fešte i „evente“. A svakako imaju ča ponuditi i na znanstvenom, kazališnom, književnom i kulturnom području uopće.