Zapravo jur s Vazmi ali pred svim i potom po sada jur staroj i uhodanoj pravici sve gušće nastaju hrvatske priredbe po seli i gradi. A pri tom smo pozabili jur na adventske i božićne a pak i staro- i novoljetne priredbe i hrvatske bale. A onda bez prekida prelazimo u ljetnu i jesensku dob bezbroja priredab pod vedrim nebom, dokle pak u hladnu predadventsku dob opet idemo u dvorane s našimi priredbami. Dakle: nima pauze! Gradišćanski Hrvati – bilo kade živu – meštri su u priredjivanju i organiziranju, vrhunski su stručnjaki za zabavne fešte i „evente“. A svakako imaju ča ponuditi i na znanstvenom, kazališnom, književnom i kulturnom području uopće.

Mala smo šaka hrvatske narodne grupe, ka čudakrat tvrdi da ima svoj posebni hrvatski jezik. Ali pri tom čudakrat pozabi, da je ov „naš“ jezik pravoda dio velikoga hrvatskoga jezičnoga tijela. Malo kade ima toga da ovakova po broju tako mala i nažalost sve manja narodna grupa tako inzistira na svojem jeziku, iako u modernom a pred svim u širjem svitu već dovoljno ne služi, jer ima premalo govoračev a zato triba učiti, naučiti a pak i vladati i znatno širjim i proširenim hrvatskim standardnim jezikom.

No, ako se prispodobimo s bilo kom poznatijom ili još i znatno većom narodnom grupom širom Europe, malo kada ćemo najti kakovu zajednicu ka je zabavno, muzički, kulturno itd. tako aktivna kako su gradišćanski Hrvati – bilo s ke strane državne granice živu i obitavaju.

A još nismo ni govorili o kvaliteti ovih hrvatskih aktivnosti, kod kih se pravoda sve gušćekrat, sve češće more opaziti i rapidno najzadovanje hrvatskoga jezika – iako govorimo o hrvatski priredba. Ako bi to prispodobili s npr. nimškimi priredbami širom zemlje i gradi, onda npr. engleski ili francuski jezik pravoda nikako ne prevladava, kako je to s nimškim na hrvatski priredba. No, to već preminiti nećemo, jer to niti ne željimo niti nećemo postignuti: Uspjehi „naših hrvatskih“ priredab naime ovisu ne samo o programu i ponuda, nego i o broju pohodnikov, konzumentov, a to sa samo hrvatskom publikom već nima šanse ni izgleda da bi uspilo.

Na jednu stranu broj priredab rapidno raste a dijelom i kvaliteta – ali na drugu stranu broj stanovničtva a tim i potencijalnih pohodnikov pada; u neki hrvatski odnosno dvojezični seli još rapidno. Tim je pravoda počela i „bitka“ za goste. Sada su mnogi jur zadovoljni ako domaća publika dojde, jer u susjednom selu ima drugu priredbu. Velikih nadregionalnih priredab još ima, ali je konkurencija u mali mjesti velika i sve veća. To je i dilema u ku nas je dopeljala kvaliteta, mnogovrsnost i mnoštvo: Sve manje dojde do razmjene naših ljudi!