To ča smo mislili da smo preobladali u zadnji ljeti i desetljeći, naime da bi jedni o drugi bili bolje informirani, misleći na geografsku raštrkanost gradišćanskih Hrvatov i različne sadržajne, društvene, odgojne, obrazovne i socijalne komponente, u tom očigledno nismo uspili. Iako bi bilo tako jednostavno: Svaki petak zeti u ruke Hrvatske novine i doznat će se puna vrića svega toga ča se dogadja ne samo u naši seli i gradi, nego i u društvi i inicijativa, škola i obrazovni institucija. Svakomu i svakoj bi bilo od velike koristi, da bi svaki dan nažgali radio i slušali hrvatske radio emisije, da bi svaku nedilju uključili televiziju i da bi gledali hrvatske TV-emisije. A pak imamo još i crikveni Glasnik, hakovski Novi glas, hakadeovo Glasilo, elektronski Panonski list i dr. A da ne govorimo o sve većem broju sadržajev i podcastov ki se širu na različni „moderni“ mediji. A ipak tužba mladih ljudi: Malo ili ništ ne znamo jedni o drugi, niti se ne vidimo niti se ne poznamo...

Gdo je tomu kriv? Oni ki produciraju, informiraju, širu i povezuju – i tim očigledno ne moru dostignuti odredjenu publiku, naime upravo pretežno mladu, ka bi sve to bojsek rado znala ali ne dojde do tih informacjiov? Ili su tomu krivi oni i one, ki i ke se prik postojećih informacijskih izvorov ne kanu niti ne želju informirati, ki i ke sve to ne čitaju i slušaju i ne listaju u svoji kompjutori i ne brišu na svoji ekrani?

Činjenica je očita: Ima puno onih – a ovo se tiče pred svim mladih – ke niti naši mediji niti naša društva ni organizacije, ke naše hrvatske strukture ne moru dostignuti. Ča djelati, u čemu zakoraknuti novim putem, kod koga iskati krivicu, gdo je u tom nesposoban, u čemu se ide krivim putem? Ili je odgovor čisto jednostavan: Evo, činite ča/što triba, recite kako ide, pokažite kako se djela i budite uspješni – na korist svih!

Ali imamo stvaran problem, ki riješiti je očigledno najteže: hrvatsku jezičnu inkompetenciju! Mladi – ako uopće – još samo slabo vladaju hrvatskim jezikom, i to uglavnom samo još svojim regionalnim dijalektom, seoskim govorom, ali skoro već ne u pismu, dakle ni ne čitaju hrvatski. Uza to se pak pojavljuje uvjerenje, da je dotični seoski idiom norma i da svi drugi krivo govoru.

Kako izajti iz ove dileme, iz ove jezične prepotencije na temelju slaboga i manjkavoga poznavanja hrvatskoga jezika? Kako ove mlade ljude dignuti na razinu, da bi se zaista zanimali jedni za druge, prik svih regionalnih, društvenih i socijalnih – morebit još i starosnih – razlik? Škola! Najjednostavniji, najpametniji i najdjelotvorniji je odgovor: Škola!

A ako to (već) nije moguće, onda im ostaje samo još većinski jezik. Cincilin, cincilin / sve je hin /weü i ka Krowod mea bin!